Piše: Saud Grabčanović

Sufizam i derviški redovi u današnjoj BiH

         Prve tekije na tlu Bosne osnovane su prije konačnog pada bosanskih pokrajina pod tursku vlast. Od tada do danas podignuto je više od četrdeset tekija. Ima indicija da je bio i veći broj tekija, o čemu piše Evlija Čelebija, ali u vezi s tim podacima nemamo pisanih dokumenata. Pripadale su mevlevijskom, kaderijskom, nakšibendiskom, rufaijskom ,bektašijskom i halvetijskom tarikatu. Neke od njih su kraćeg, a neke dužeg vijeka. Iz osmanskog perioda je sačuvano njih svega pet. Te tekije su u poslednjem ratu sve bile teže ili lakše oštećene, a neke i potpuno srušene. Tekija iz osmanskog perida na teritoriji države Bosne i Hercegovine imamo u Sarajevo dvije, u Živčićima-Vukeljićima  kod Fojnice  jednu, u Blagaju kod Mostara jednu i u Travniku jednu. U toku ovog nemilosrdnog rata do temelja su uništene tekije iz osmanskog perioda  u : Foči, Carevom polju kod Jajca, Oglavku kod Fojnice i Diviču kod Zvornika. Od tekija iz osmanskog perioda tri su pred sami rat temeljito opravljene i služile su svojoj namjeni, nakon što su krajem sedamdesetih godina prošloga vijeka komunističke vlasti u BiH ponovo dozvolile rad sufijskih bratstava. Zabrana derviških redova i sufizma je nastupila u BiH neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata . Dolaskom komunista na vlast otpočeo je period opšteg pritiska na na islamsku zajednicu. Poseban je bio pritisak na sufizam i na kraju je donesena zabrana derviškog pokreta u Jugoslaviji, što je ostavilo ozbiljne  posljedice na tarikatske organizacije. Godine 1952.  njihove aktivnosti u Bosni i Hercegovini su u potpunosti bile zabranjene. Odluku komunističkih  vlasti  o zabrani rada sufijama podržala je i modernistički orijentisana ulema koja je rukovodila Islamskom zajednicom . Tadašnja IVZ  je bila pod snažnim uticajem i kontrolom vladajućih komunističkih struktura. Pripadnici te modernističke uleme su bratstva i šejhove smatrali ostatkom praznoverja i uvođenjem novotarija u vjeru, i kao krivovjerje. Sve tekije u BiH (a bilo ih je ukupno sedam) zvanično su tada zatvorene. Derviške tekije su zatvorene i u ostalim republikama Jugoslavije, ali ih je ostao samo nekoliko na  Kosovu i u Makedoniji. One su tajno  nastavile svoje aktivnosti, zahvaljujući tome što su to u stvari bile privatne kuće šejhova.

Ova zabrana se održala sve do sedamdesetih godina, kada, najviše zahvaljujući nastojanjima uglednih učenjaka muslimanske zajednice, kadiri-mevlevi šejha i imama Fejzulaha Hadžibajrića (u. 1990) i rifa’i šejha iz Prizrena, Džemalija Šehua, dolazi do obnavljanja sufizma u Jugoslaviji. Zajednica islamskih derviških redova Alije u SFRJ (ZIDRA) osnovana je u Prizrenu krajem 1974. Godine, doduše, bez podrške reisu l-uleme i Vrhovnog sabora Islamske vjerske zajednice sa sjedištem u Sarajevu. S druge strane, u Hadži Sinanovoj tekiji u Sarajevu  postavljen je domar 1973. godine, pa se  u njoj započelo s nezvaničnim praktikovanjem kadirijskog zikra. Tarikatski centar u Sarajevu otpočeo je s radom 1977. godine, a tada je donijeta i odluka o saradnji sa ZIDRA-om. Prema popisu iz juna mjeseca 1977, zikr se već obavljao u Bosni i Hercegovini na ukupno 41 mjestu: u 23 džamije, 12 mesdžida (zavija), 5 tekija i jednoj privatnoj prostoriji. Nakšibendije su još tada preovladavale sa 36 mjesta, kadirije su imale tri, a mevlevije i rufaije po jedno mjesto okupljanja. Moglo bi se reći da su u bivšoj Jugoslaviji postojale izvjesne tenzije između derviških redova na Kosovu i Metohiji i ortodoksne uleme u Bosni i Hercegovini.  I danas postoji jedan broj heterodoksnih redova  u našoj državi Bosni i Hercegovini (uglavnom su to rufaije, ali i neki drugi) koji ne djeluju pod blagoslovom Islamske zajednice BiH. Njihove specifičnosti su baš u tome što oni ispoljavaju izrazitiji stepen heterodoksije, koji se  kosi sa šerijatskim propisima. Poseban pečat sufijskom – derviškom pokretu  dale su sufije, koje su živjele, a i danas žive  u Sarajevu, pa se Sarajevo  s pravom može smatrati centrom i rasadnikom sufijskog učenja u Bosni i Hercegovini, kako u prošlosti, tako i u najnovije vrijeme. Iz reda sarajevskih derviša bilo je više vrsnih pjesnika, učenjaka, kaligrafa, narodnih tribuna. Njihove tribine i katedre, u posljednje vrijeme kolokviji i akademije, bili su pravi rasadnici znanja i educiranja različitih slojeva ove sredine, kako muškaraca, tako i žena. Hadži Mehmed efendija Čaušević, reisu-l-ulema, sedamnaest je godina držao dersove iz Mesnevije. Hadži Mujaga Merhemić spada u red najzaslužnijih stanovnika ovoga grada, bio je ljubitelj nauke i veliki sufija, davši ogroman doprinos ovoj vrsti djelatnosti sarajevskih derviša. Na njegov poticaj Numan efendija Bajraktarević Nanija otpočeo je sa prevođenjem Pendi-name, didaktičko-moralnog spjeva perzijskog klasika Šejha Feriduddina Attara, da bi on, nakon tri dersa, sam preuzeo ovaj obimni zadatak i priveo ga kraju, na opće zadovoljstvo svih svojih slušalaca, uglednih Sarajlija, derviša, uleme i intelektualaca.  Potom je Merhemić nastavio predavanja iz “Đulistana” Šejha Sadija, popularnog literarno-etičkog djela, mješavine stihova i proze. Nakon okončanja prevođenja i tumačenja ovog djela, predaje “Divan” Hafiza Širazija, lirsko djelo kojim autor izražava svoje tesavvufsko-filozofske misli. Iza toga slijede “Bosistan” Šejha Sadija, pa “Beharistan” Abdurrahmana Džamija. U velikom zamahu, derviško jezgro u Sarajevu oko sebe je okupilo najuglednije ljude iz reda sarajevske uleme i intelektualaca, koji nisu bili derviši po duhovnoj vokaciji, kao što su: Mehmed Džemaluddin Čaušević, Hadži Mehmed Handžić, Ahmed Burek i dr. Čak je u svojoj porodičnoj kući Mujaga Merhemić sagradio posebnu prostoriju za ove svrhe, nazvavši je “dergah”, gdje su se održavala predavanja Mesnevije. Nakon njegove smrti dersove iz Mesnevije počinje održavati Hadži Fejzullah Hadžibajrić (1913.-1990.). Ta predavanja su snimana na magnetofonsku vrpcu, a potom objavljena u dva toma, zahvaljujući, prije svega, rahmetli Abdullahu Fočaku (umro 1990.), šejhu nakšibendijske tekije na Mlinima. Nakon Hadžibajrića predavanja iz Mesnevije nastavio je u tekiji na Mlinima održavati Hadži hafiz Halid Hadžimulić i ona su neprekidno tekla sve do ovog rata. U tekiji na Mlinima redovno se od 1957. godine održava akademija “Šebi arus”, 17. Decembra, a sva predavanja su se počela izdavati u godišnjaku Tarikatskog centra od 1975 godine. Ove akademije su posvećene velikom islamskom naučniku Mevlana Dželaluddinu Rumiju (1207.-1273.). Datum tih susreta je dan njegove smrti, 17. Decembar, kada je on položen u mezar (Šebi arus – nevjestina noć). Taj spomendan je dobio ime po istoimenom gazelu u kome on preporučuje svojim prijateljima da ga ne oplakuju kada umre, jer on tada stupa u jedan novi zivot.

U Tekiji na Mlinima je sjedište Tarikatskog centra svih derviških redova i tekija sa područja Bosne. Promoviran je 1977. godine. U Hadži Sinanovoj tekiji djelimično se odvijaju aktivnosti Tarikatskog centra, s obzirom da su poslovi sarajevskih derviša ispreplitani i neusiljeno djeluje suradnja i koordinacija među njima, posebno između derviša ove dvije tekije. U njima je kroz stoljeća trajala živa naučna aktivnost. Prevedeno je više klasičnih djela sa arapskog, persijskog i turskog jezika iz područja tesavvufa, dogmatike, islamske filozofije, šerijatskog prava i lijepe književnosti. Većina tih djela je publicirana. Pred sami rat se u Hadži Sinanovoj tekiji otpočelo sa serijom predavanja iz područja islamske dogmatike, koja su trajala do marta 1992. godine, kada se sa  njima prekinulo do boljih vremena.

 

                                                                                 ( Nastaviće se)