Piše. Gojko Berić

Čitam novine, gledam televiziju, slušam radio… i vidim da se medijski tretman tekuće predizborne kampanje odvija u stilu sportske prognoze, gdje su pojedini kandidati izraziti favoriti a drugi autsajderi. Onima koji bi možda mogli iznenaditi, ne daje se mnogo prostora.

Mediji su, manje-više, prigrlili šemu koju su kreirale etničke politike, pa bi neki stranac, prelistavajući ovdašnje etnički obojene listove, mogao pomisliti da oni ne izlaze u istoj državi, već u tri različite države, koje su u višegodišnjem hladnom ratu. Možda najprecizniju, a svakako najradikalniju prognozu nove predizborne kampanje dao je profesor Enver Kazaz, rekavši: “Biće to borba na život i smrt, a onaj ko pobijedi na izborima moraće da hapsi. Biće strašno i surovo”. Nije od ove Kazazove prognoze prošlo ni mjesec dana, a ona se u velikoj mjeri obistinila. Da se, u političkom značenju tih riječi, vodi borba “na život i smrt”, to je posve evidentno. Vodeće stranke ne štede retoričku municiju najvećeg kalibra kako bi jedna drugu što više diskreditovale u očima birača, ali kao da gledam kako će to nakon izbora biti zaboravljeno i kako će i najljući protivnici, bude li im to u interesu, jedni drugima padati u zagrljaj. A kako u političkoj praksi izgleda takva ljubav i kakve su njene posljedice, o tome najupečatljivije govori još uvijek aktuelna federalna vlast.

Da li će biti hapšenja, a moralo bi ih biti ako društvo ne misli završiti u moralnoj kaljuži do grla, teško je reći. Međutim, sve ukazuje na to da je strah od takvog raspleta ovladao dijelovima političkog establišmenta. Ali, taj strah je, po svemu sudeći, neopravdan, jer je stanje duha u Bosni i Hercegovini takvo da bi trebalo prevrnuti i zemlju i nebo prije nego što bi neki naš Sanader završio iza rešetaka. Previše je krupnih riba u vrhovima vlasti koje osviješteni dio ovdašnje javnosti doživljava kao pokrovitelje korupcije, pljačke i nepotizma. Oni kontrolišu dijelove policije, tužilaštava i sudova. Nije potrebno da dižu slušalicu, dovoljno je da kao takvi postoje.

U predizbornoj kampanji nema iskrene empatije za hiljade ljudi koje su majske poplave ostavile bez igdje ičega. Oni su tih biblijskih dana, spašavajući gole živote, bili uspaničeni i uplašeni, a danas su očajni i bijesni, jer osjećaju da ih ni narednih sedmica ne čeka ništa dobro. Oni ne žele da shvate da je vlast na koju su ogorčeni i kojoj psuju sve po spisku ista ona vlast za koju su ne jednom glasali, da je ona čedo sistema koji niko, pa ni oni sami, ne želi mijenjati. Čak i kad bi personalno bila sastavljena od samih Japanaca, ovako konstituisana vlast ne bi bila u stanju izaći nakraj sa posljedicama katastrofalnih poplava. Nejasno je šta bi još trebalo da se desi pa da bezobzirni politički prvaci shvate da se po ovakvom modelu ne može više živjeti. Naravno, očajnike koji su ostali bez svojih imanja i kuća ne zanima Dejtonski ustav, oni ga nikada ne misle uzeti u ruke. Oni zovu državu da im pomogne. Ali države nema. Čuli su da su u Bosnu i Hercegovinu stigli milioni maraka, ali oni ih, kažu, ne vide. To što zemlji prijeti bankrot, njih se ne tiče. Neka država spašava sebe kako zna, ali neka spašava i njih. A šta im političke garniture mogu ponuditi, uostalom i svima nama? Ništa osim loše beskonačnosti, čiji su temelji siromaštvo, nasilje, strah, etnička mržnja i robovlasnički lanci svjetskih bankara.

Uskoro će se navršiti devetnaest godina mira, a da za to vrijeme vodeće nacionalističke stranke nisu uspjele da se suštinski reformišu, jer nikad nisu odbacile svoje ratne ideologije i ciljeve. Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica BiH u ratu su bile stranke smrti. Njihov odnos prema ratnim zločinima i etničkom čišćenju, kao političkih pokrovitelja brutalnog zatiranja tuđeg etničkog i vjerskog identiteta, do danas se nije promijenio. Na Dodikovu provokaciju kako je Bosićev SDS postao “probosanski”, što će reći trojanski konj u Republici Srpskoj, Aleksandra Pandurević, poslanik u Parlamentu BiH, odgovorila je: “Srpska demokratska stranka je svoje srpstvo dokazala u ratu”. Gdje smo bili, braćo četnici, tu smo i ostali. Ova stranka se nikada nije odrekla, niti isključila iz svojih redova, ratne zločince Karadžića i Krajišnika. Naprotiv, odaje im se priznanje za stvaranje Republike Srpske. Dodik je takođe u više navrata izjavio da poštuje Karadžića i Mladića, bez obzira kakve bile presude Haškog tribunala?! Dodik je preuzeo srpstvo u Karadžićevoj verziji i danas vlada najvećim dijelom nacionalističkog prostora u Republici Srpskoj. Na istovjetan način i HDZBiH veliča svoje ratne zločince, što se pokazalo organizovanjem spektakularnog dočeka Dariju Kordiću. Čovićeva stranka ostala je privržena ustaškoj ideologiji, o čemu neporecivo svjedoče nazivi nekih ulica u zapadnom dijelu Mostara, kao i permanentno skrnavljenje Partizanskog spomen-groblja. Ako i zanemarimo njena politička lutanja, pokroviteljstvo nad mudžahedinima i slične gafove, koji su imali nepopravljive štete, Stranku demokratske akcije prati hipoteka ratne i poslijeratne pljačke velikih razmjera. O tome stranački vrh uporno šuti.

Istina, to više nisu stranke “jednog lica”, njihova rukovodstva imaju formalni demokratski legitimitet, ali one nipošto nisu demokratske. Uz ostalo, njihov odnos prema etničkim manjinama, dijelovima konstitutivnih naroda, krajnje je diskriminatorski. Besmisleno je dakle očekivati da nereformisane stranke, zaštićena legla korumpiranih tipova, vlasnika nezakonito stečenog bogatstva, reformišu svoja takođe korumpirana i nacionalizmom zadojena etnička društva. Zato se u sadašnjoj predizbornoj kampanji govori o svemu i svačemu, a najmanje, ili gotovo nikako, o spasonosnim reformama i EU. Što reče profesor Kazaz: “Surovo i strašno!”

 

(kliker.info)