Piše: Lejla Memčić Herić
Historija ljudskog morala ne piše se u vremenima mira i blagostanja, već u trenucima kada asimetrija moći postane toliko brutalna da šutnja više nije privatni izbor. Šutnja tada postaje javno saučesništvo.
Danas, dok svjedočimo neprekidnom ubijanju civila u Palestini, gađanju bolnica i nepreglednim redovima dječijih tijela u bijelim ćefinima, ponovo se suočavamo s najočiglednijim izgovorom kukavičluka – potrebom da se ostane “neutralan”.
Kada zvijezde poput Eda Sheerana uklanjaju kolege s turneje jer glasno kažu Sloboda Palestini, pravdajući to željom da koncerti ostanu “sigurna utočišta od politike”, oni zapravo ogoljavaju duboku moralnu krizu globalne elite. Takvu moralnu elitu imamo i u Bosni i Hercegovini, koja o genocidu nad Palestincima ili šuti ili pravda time da je najbolje ostati po strani i biti neutralan. Jer, tobože, imamo svojih problema.
Tvrditi da je osuda ubijanja djece u bolnicama “politika” koju treba ostaviti pred vratima dvorane da se ne bi pokvarila zabava, vrhunac je konformizma. Nije i ne može biti neutralnost. Ogledalo je ekonomski racionalizovanog kukavičluka, uokvirenog strahom od gubitka ugovora, sponzora i profita.
Za nas koji pišemo i pamtimo iz Bosne i Hercegovine, ova lažna neutralnost je proživljena trauma i duboki ožiljak na sopstvenoj koži.
Prepoznajemo isti jezivi eho iz 1990-ih godina i danas kada u zapadnim medijima i političkim krugovima slušamo fraze o “komplikovanoj situaciji”, “vjekovnim sukobima” i potrebi da se “čuju obje strane” kako bi se opravdalo masovno ubijanje Palestinaca u Gazi i teror koji proživljavaju na Zapadnoj Obali, a tek da ne govorim o granatiranju škola u Iranu.
Narativ je identičan onom koji je opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici uokvirivao kao “vjekovnu mržnju balkanskih plemena” u kojoj su svi podjednako krivi. A izjednačavanje žrtve i agresora nikada nije služilo istini, nego kao moralni štit Zapada da ne preduzme ništa.
Zapadni embargo na uvoz oružja, ili kako bismo mi u BiH rekli “embargo na opstanak”, koji je herojima odbrane BiH otežavao borbu s nadmoćnijim agresorom, bio je vrhunac te cinične neutralnosti. UNPROFOR i međunarodna zajednica radije su birali da budu neutralni posmatrači i humanitarni logističari, šaljući pakete hrane ljudima koji će sutradan biti ubijeni, umjesto da zaustave ubijanje.
Vrhunac tog moralnog sloma dogodio se u Srebrenici, gdje je pod zastavom UN-a naređeno da se ostane po strani, dok je pred očima “neutralnog” svijeta izvršen genocid.
Između današnjeg prešućivanja gađanja palestinskih bolnica i negiranja zločina u BiH postoji direktna uzročno-posljedična veza. Sociologija nas uči da je negiranje završna faza svakog genocida. Propaganda 1990-ih, a koja i danas uveliko živi, o tome da su “Sarajlije same sebe granatirale na Markalama” slična je današnjoj mašineriji koja granatiranje bolnica, skloništa i škola u Gazi opravdava pravda time da su civilne žrtve kolateralna šteta u borbi protiv Hamasa.
Međutim, koliko god pojedincima to bilo teško prihvatiti, pred zločinom nema neutralne strane. Postoji žrtva, postoji počinilac i postoji naš izbor šta ćemo učiniti kada ih prepoznamo.
(odgovor.ba)
