Piše: Jusuf Trbić
April je na izmaku, sve raste i buja, a najviše laži. U svim bojama. Na televiziji vidim kako Dodik priča da mu je Turska odbila dati saglasnost za prelijetanje njegovog aviona, da bi otišao u Jermeniju, kako bi dao ogroman doprinos obilježavanju godišnjice turskog genocida nad Jermenima. Nakon što je isposlovao Deklaraciju Skupštine RS o tom genocidu, koji se, inače, ni malo ne tiče ove regije u državi Bosni. Turci se našli u čudu i tvrde da pomenuti nije ni tražio takvu dozvolu. Al Baja ni mukajet. A još nedavno on je optuživao turskog predsjednika da želi napasti njegov pašaluk sa svih 80 miliona drugih Turaka, pa slao pismo Izraelu, podržavajući ubijanje Palestinaca, pa je najavljivao dolazak 500 hiljada Arapa iz Kuvajta u Bosnu, pa je došla priča kako Amerika radi na tome da ga sruši, uz podršku Mađarske, kao što je uradila Miloševiću…Ko će se svega sjetiti. Namjera je očigledna : Dodik pokušava prikazati sebe kao žrtvu globalne muslimansko-američke zavjere, jer je on, eto, glavna prepreka novom svjetskom poretku, pa kad bi njega makli, gdje bi im bio kraj! Al ne da se Baja, a nada se da ga neće dati ni Srbi s obje strane Drine, jer bez njega ne mogu živjeti. Zaboravlja samo jedno : Srbi mnogo vole svoje vođe, sve dok ih ne prikolju. Što reče Svetislav Basara : od svih srpskih vladara samo je knez Lazar poginuo od ruke neprijatelja, sve ostale su utepali sami Srbi. Ja se nadam da se Baji to neće dogoditi. Danas je drugo vrijeme, danas se sve rješava civilizovano. Na sudu.
A u ovo vrijeme opšteg cvjetanja laži, ni Bijeljina nije htjela da izostane. Pa su nekakvi samozvani borci proslavili tobožnji Dan odbrane i oslobođenja grada, i tom prilikom istovarili toliku količinu laži, da su mogli konkurisati za Ginisovu knjigu rekorda. Sve su uredno prenijele Semberske novine, pa da ih citiramo. Tako je predsjednik Gradske boračke organizacije Miodrag Stevanović izjavio “ da se ovaj dan slavi kao srpska pobjeda u oružanom sukobu između tadašnje JNA i srpskog naroda s jedne, i muslimansko-hrvatskih paravojnih snaga, s druge strane.” I dodao : “ Zahvaljujući toj pobjedi mi danas imamo slobodan grad i svoju RS, jer smo tih dana spriječili srpska stradanja, jedan novi Sijekovac, Dobrovoljačku ili Tuzlansku kolonu.” Čuj, muslimansko-hrvatske paravojne formacije! Pa, šta je bilo s njima, gdje su nestale. I kakva su formacija bili arkanovci?
A predsjednik Gradske Skupštine Dragan Đurđević je rekao : “ Srpski narod je bio suviše tolerantan i nije htio da slavi neke svoje pobjede, kao što je odbrana Bijeljine 31. marta, jedan od značajnih datuma za ovaj grad, i mi ćemo ga u narednom periodu obilježavati kao i sve druge srpske pobjede kroz istoriju.” A u neposrednoj blizini porodične kuće Dragana Đurđevića, kod čitaonice u Gvozdevićima, arkanovci su pobili više od 20 nevinih ljudi, među njima i staru Majdu Izić (1929), Huseina Gelju (1933), Sabita Arifovića (1935), invalida Huseina Dizdarevića, a mirnog i dobrog čovjeka Mustafu Komšića i njegova dva sina iz kuće je izveo Đurđevićev saborac Brano Filipović Šumar, posilni vojvode Mirka Blagojevića ( koji se takođe revnosno uključio u proslavu “oslobađanja” Bijeljine). Ubijeni su odmah, tu, u blizini Đurđevićeve kuće. Pred kućom Redžepa Šabanovića, s druge strane, kod džamije, ubijeni su Redžep, njegova žena Tifa i sin Admir, Muhamed Mulabdić, pa Bejtula, Hamijeta i Abdurami Pajaziti, krv nevinih ljudi tekla je potocima, a predsjednik Gradske skupštine, koji treba da predstavlja sve građane, slavio bi ubijanje tih ljudi, od kojih je većinu dobro poznavao. Svaka čast!
Cvijetin Simić, tadašnji predsjednik Skupštine opštine, ponovo se istakao laganjem, kao što je činio i kao svjedok na sudu u Hagu, kad je pričao 
kako su “muslimanske snage” blokirale Bijeljinu, pa su izbili ulični sukobi, pa su se Srbi odbranili. A u toj Bijeljini SDS je imao potpunu, apsolutnu vlast, Bošnjaci do 1. aprila istjerani s posla, kroz grad ni bošnjačka ptica tada nije mogla da proleti. Ustvrdio je istinoljubivi Cvijetin i to da Arkana niko nije zvao, a kad mu je pokazan snimak na kojem sam Arkan kaže da ga je zvala Teritorijalna odbrana Bijeljine, on je ispalio : ali nije Skupština opštine! Kao da to nije jedno isto! Ovoga puta je čak predložio da se napravi spomen-soba, u kojoj će biti izloženi svi dokazi o herojskoj borbi protiv bošnjačkih civila, žena i djece, što sam ja pozdravio. I obećao, u ime “Preporoda”, da ćemo im dostaviti podatke, fotografije i dokumenta o stradalim Bošnjacima u aprilu 1992. godine i kasnije, do kraja rata, pa neka i to stave u tu svoju sobu. Dosad mi niko nije odgovorio. Kao što ni Cvijetin Simić još nije odgovorio šta je on, kao čelni čovjek opštine, radio u to vrijeme, zašto nije tražio istragu o tim događajima, pogotovo o ubijanju građana njegovog grada, pa da danas može o tome govoriti. Nije rekao ništa ni o spisku ubijenih, koji je objavio Krizni štab SDS-a, niti je ikada iznio i jedan jedini podatak o tim navodnim teroristima protiv kojih se borio, od kojih niko nije ni ubijen, ni ranjen, ni 
zarobljen, ni fotografisan, niti je ikome suđeno, niti je ijedan Bošnjak u uniformi i s puškom u ruci viđen, makar na televiziji. Nije imao komentara ni kad je arkanovac s krova Doma omladine ubio Miru Ilić, pa je oni proglasili “prvom srpskom žrtvom”. A žena je bila Hrvatica. Nije imao ni komentar kad je ta ista Boračka organizacija postavila izložbu fotografija na kojima su ubijeni bijeljinski Bošnjaci (među njima je bila i čuvena fotografija Rona Haviva, na kojoj arkanovac Srđan Golubović Maks šutira čizmom u glavu mrtvu Tifu Šabanović), a mrtvi Bošnjaci na tim fotografijama proglašeni su “ nevinim srpskim žrtvama u Bijeljini.”
A ni on, niti bilo ko drugi, nije odgovorio na pitanje : ako su zbilja od nekoga oslobodili grad, zašto su nastavili da ga “oslobađaju” do kraja rata, svaki dan i svaku noć? Zašto su protjerali 35 hiljada Bošnjaka Bijeljine i Janje, zašto su hiljade ljudi poslali u koncentracioni logor i na prinudni rad, zašto su ih sve opljačkali i ponizili, zašto su srušili džamije, sve do jedne, zar su ih i džamije napadale? Pošto su na pomenutom spisku Kriznog štaba sami civili, među njima i dosta žena i djece, kako to da niko od tih dičnih “boraca” nikada nije spomenuo te ubijene civile, makar reda radi? Možda misle da je ubijanje Bošnjaka patriotski i bogougodan čin, čak i kad se radi o ženama i djeci?
Zato ću im reći još jednom : samo bitange mogu slaviti ubijanje civila, samo ljudi bez trunke morala mogu takvim lažima braniti zločine, samo monstrumi nemaju ni trunku saosjećanja sa nevinim žrtvama. Te svoje laži mogu ponoviti milion puta, ali one nikada neće postati istina.
Morali bi, isto tako, znati, da će zločin kad-tad doći na naplatu. I o tome treba da vode računa.
