Sve je politika

73

Piše: Gojko Berić

Nenad Veličković je imao 33 godine kad je 1995. objavio svoj prvi roman “Konačari”. Nekada asketskog izgleda, Veličković je danas sredovječni, prosijedi profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Iza njega je nekoliko objavljenih romana i zbirki priča, koje je kritika primila pohvalno. Za razliku od ovdašnjih pisaca, Veličković je teme krvavog rata protiv Bosne i Hercegovine i njenog višestoljetnog identiteta opisivao kroz humorni i satirični diskurs, formu koja karakterizira čitavo njegovo stvaralaštvo, uključujući i tekstove koje objavljuje u medijima. Paradigmatičan je naslov njegove kolumne “Škljocam i zvocam”, pisane za portal Deutsche Welle. Posmatram i gunđam, objašnjava svoju poziciju ovaj svestrani autor, pokretač i urednik više listova i časopisa, pobunjenik protiv nacionalizma, primitivizma i svakog drugog nazadnjaštva. Nisam kompetentan da rangiram Nenada Veličkovića kao pisca, u tome smislu on nikada ne bi bio tema moje kolumne, ali u jednoj krajnje nepopularnoj i vraški teškoj intelektualnoj disciplini on je ispred svih bosanskohercegovačkih pisaca. O čemu je riječ, govori naslov njegove knjige “Školokrečina: nacionalizam u srpskim, hrvatskim i bošnjačkim čitankama”, zbirke satiričnih eseja objavljene prije tri godine. Veličković, naime, već godinama vodi sizifovski rat protiv bezdušne etno-nacionalističke birokratije i njenih političkih pokrovitelja, razotkrivajući zloupotrebu nastave jezika i književnosti u ideološke svrhe.

Profesor i pisac, Veličković neumorno atakuje na savjest onih koji su u oblasti obrazovanja ozakonili tragičan haos i traži da se iz školskih udžbenika uklone falsifikati i plagijati, podvale, gluposti i druge svinjarije koje se mladim generacijama nude kao neupitne istine. “Zabranite loše udžbenike”, glasi javni apel koji su prošle sedmice Nenad Veličković i nevelika grupa njegovih istomišljenika uputili profesorici Elviri Dilberović, ministrici obrazovanja i nauke u Vladi FBiH. Potpisnici otvorenog pisma, koje je Oslobođenje objavilo u prošlom broju KUN-a, pozivaju ministricu da se o njemu javno izjasni. Dobili su odgovor mnogo prije nego što je to u ovdašnjoj političkoj praksi običaj. “Brisanje je počelo”, otpisala je mlađana ministrica, Mostarka sa članskom kartom SDA.

Međutim, i posljednji čitalac novina lako će zaključiti da je njeno pismo tek puki zbir uljudno sročenih birokratskih fraza, uključujući i poruku da je “brisanje počelo”. Ministrica cijeni znanje i trud potpisnika pisma, možda su joj njihovi stavovi i bliski, ali nije njeno da zabranjuje skandalozne čitanke. Uostalom, ni ona nije ušla u politiku da bi ispravljala “krive Drine”, već zato što je to unosan biznis, sigurna i berićetna egzistencija sa neodoljivim privilegijama. Elvira Dilberović je brzo shvatila da intelektualac u politici nije više ono što je bio dok se nalazio izvan nje, s druge strane šanka koji političare razdvaja od ostalog svijeta. Elvira Dilberović nije naivna da bi upirala prstom u bilo koga, a pogotovo u svog prethodnika u njenoj ministarskoj fotelji i zato hladno konstatuje da su “gore navedeni udžbenici odobreni u skladu sa tada važećom procedurom”. A “važeću proceduru” je ozakonila tada i danas vladajuća nacionalistička politika, koja svoje kadrove instalira u odgovarajuća ministarstva i uprave škola. Uočivši suštinu stvari, Veličković kaže: “Razumljivo je i nimalo iznenađujuće da ciljevi i metode obrazovanja ne dovode u pitanje nacionalističke stranke, koje iz ovog školskog sistema izvlače maksimalnu korist. Upravo takav sistem obnavlja ćelije njihovog glasačkog tijela. A razumljivo je, iako ne jednako jasno, zašto se tome ne suprotstavlja opozicija; zato što se i ona pragmatično okrenula nacionalizmu, zainteresovana jedino za što veći udio u mrvicama vlasti.”

Time je pisac i profesor Nenad Veličković pregnantno definisao začarani krug nacionalističke politike, koja ovu zemlju razara više od bilo čega drugog, a da se zbog toga ama baš nimalo ne uzbuđuju ni oni kojima su usta puna Bosne i Hercegovine i koji se, dapače, predstavljaju kao njeni ekskluzivni čuvari. Da je kojim slučajem otvoreno pismo ministrici Dilberović potpisao i njen stranački šef, njen odgovor Veličkovićevom timu bio bi posve drugačiji. Naravno, Bakir Izetbegović nije to učinio, niti će ikada učiniti, kao što to neće učiniti ni Dragan Čović, Milorad Dodik ili Nermin Nikšić. Koji je to iole relevantan političar u ovoj zemlji ikada digao glas protiv štetočinskih čitanki i udžbenika? U udžbenicima istorije različito se govori ne samo o događajima iz bliske prošlosti već i onima iz davnih stoljeća. Kao da su njihovi autori više vodili računa o tome kako da lažima i falsifikatima iritiraju drugi narod, nego da se kritički osvrnu na istoriju svog naroda. Naše osnovne škole, naše gimnazije i naši kompromitovani univerziteti odgajaju kliconoše mržnje. Sociolozi tvrde da su upravo studenti, a oni su najpismeniji među mladima, veći šovinisti od njihovih očeva koji su se u proteklom ratu međusobno ubijali! Golema većina intelektualaca – srpskih, hrvatskih i bošnjačkih – zatvara oči pred tom činjenicom. Nije ni čudo, jer i oni su se ili prodali ili predali nacionalističkim feudalcima.

Pored etničkog čišćenja, indoktrinacija mladih nacionalizmom i šovinizmom najveća je i nepopravljiva šteta koju je Bosna i Hercegovina pretrpjela. U tom vražijem kolu zajedno tancaju mnogi roditelji, crkva i mediji, ali kralj tog nacionalističkog kraljevstva zove se politika. Cilj je ostvaren. Danas ni nacionalizmom indoktrinirani roditelji ne žele da njihova djeca idu u školu sa đacima druge nacionalnosti. Upitan zašto u Stocu i dalje postoji etnička diskriminacija u vidu dviju škola pod jednim krovom, Dragan Čović je nonšalantno rekao: „Pa, to je politika.” Politika su i mostarske ulice sa imenima ustaških glavešina, politika je i rehabilitacija Draže Mihailovića, politika su i stadionske manifestacije fašizma i nacizma, politika je i negiranje vlastitih ratnih zločina… Sve je politika!

 

(oslobodjenje.ba)