Sve smo mogli mi

4

Piše: Muharem Bazdulj

Godine 1991. u izdanju “Univerzitetske riječi” iz Nikšića i “Oktoiha” iz Titograda objavljena su izabrana djela Duška Trifunovića.

U toj kolekciji je i knjiga pod naslovom “Disko bajka”. U njoj su uglavnom pjesme koje je Trifunović pisao za razne jugoslovenske (ponajviše sarajevske) grupe, pjevače i pjevačice, a između “blokova” pjesama su svojevrsne memoarske reminiscencije.

Kad sam čuo da je umrla Jadranka Stojaković, uzeo sam tu knjigu. Znao sam da je u njoj i jedna pjesma posvećena Jadranki Stojaković, ali nisam mogao da se sjetim koja, pa sam krenuo da je potražim, da je pročitam. Pjesma se zove “Život piše romane” i ide ovako: Život piše romane o svemu što se zbiva/a mene nigdje nema kao da nisam ni živa// Život piše romane a ja mu nisam tema/ jer tako mnogo snage za moju tugu nema// Život piše romane/ a mjesto imena moga/ ostavlja prazne strane/ a ni sam ne zna za koga. Mogao bih sada da napišem tri kolumne analizirajući ove stihove, ali knjiga me vuče dalje, u jedan od onih memoarskih fragmenata gdje Trifunović opisuje kako je napisao legendarnu pjesmu “Ima neka tajna veza”.

Piše Duško Trifunović kako je Sulejman Kupusović pravio diplomski film na Akademiji u Zagrebu o nekom policajcu koji je radio kao čuvar u zatvoru i koji odlazi u penziju. Kupusoviću je trebala pjesma za film, pa je Trifunović napisao tekst za koji je muziku napravio Goran Bregović, dok je pjesmu otpjevala Jadranka Stojaković. Ovo prisjećanje Trifunović piše 1990. godine te mu treba objašnjenje zašto je ova pjesma generalno prihvaćena kao ljubavna, pa pomišlja da je to do – Jadranke Stojaković; k’o biva ona je u to vrijeme bila jako zaljubljena (i to “u nekog Rusa”) pa je njena interpretacija odredila žanr. Pomenuvši ponovo Jadranku Stojaković, ima potrebu da doda i ovo: “Jadranka Stojaković je sada u Japanu. Tamo slika, pjeva i snima ploče, uči japanski. Japanci su veliki i po tome što znaju da se čovjek u svom kratkom životu treba da bavi samo vrhunskim pojavama. Oni su procijenili da Jadranka kao umjetnik spada u tu kategoriju, pa su je pozvali da se s njom druže…”

Jedva je prošlo nekoliko mjeseci otkad je izišla “Disko bajka”, a čitav jedan svijet se srušio u paramparčad. Ima neke jeze u činjenici da na samom početku “Disko bajke” kad nabraja pjesnike mlađe od sebe s kojima se družio, Duško Trifunović uz Abdulaha Sidrana, Stevana Tontića, Marka Vešovića, Ljubicu Ostojić, Ivana Kordića i ine, pominje i – Radovana Karadžića. Globalno je prihvaćena činjenica da je upravo Karadžić najkrivlji pojedinac za krvavu opsadu Sarajeva i za silne patnje koje su se dogodile u opsjednutom gradu. To se ne smije zaboraviti. Ali to ne smije ni biti izgovor za zlo koje je u opsjednutom gradu učinjeno, a koje nisu počinili oni kojima je komandovao Radovan Karadžić.

Uostalom, odmah uz pjesmu posvećenu Jadranki Stojaković, u “Disko bajci” je pjesma posvećena Slobodanu Samardžiću (Ja stojim sama na balkonu/ kao da čekam serenadu/ a noć je tiha grad se gasi/ i nikog nema da me spasi…), za koga Trifunović u istoj knjizi, samo koji mjesec prije nego što počne rat, piše kako “još pjeva i živi od muzike” i kako je riječ o čovjeku od koga je učilo pola sarajevskih muzičara, a da ga niko nije pretekao, čovjeku koji je mnogima pomogao da snime ploče, a sam nema ni jednu. Tog Slobodana Samardžića ubili su u Sarajevu samo zato što je bio Srbin, a njegova udovica i sin za njegovim posmrtnim ostacima još tragaju. To je činjenica koju ne može promijeniti nikakav argument tipa “A šta su oni radili u Foči ili Prijedoru ili bilo gdje”, naročito ako hoćeš da se ponosiš time što si bolji, uređeniji ili “civilizovaniji”.

A kad smo kod Jadranke Stojaković, ni Žarka Šipku, koautora pjesme “Sve smo mogli mi”, nije ubio Karadžićev metak ili granata. I nije Radovan Karadžić Jadranki Stojaković pravio problem da u Sarajevu poslije rata reguliše status slobodnog umjetnika, kojim se bez problema kiti svašta nešto kuso i repato, a što sa umjetnošću i slobodom ima manje veze nego poslovični šeširdžija sa Bogom. I da se ne lažemo, odnos poslijeratnog Sarajeva prema njoj itekako je imao veze s tim što se ona zvala Jadranka, a prezivala Stojaković. Uz taj “hendikep” uzalud joj je bilo što je kao umjetnik “vrhunska pojava”, takav “hendikep” bi joj možda bio oprošten da je “prava raja”, ali ona je imala dovoljno karaktera da se ne uklopi u takve kriterije.

Niko normalan ne poriče da se devedesetih na Sarajevo ostrvilo veliko zlo, ali nema vajde od održavanja iluzije da se i grad (u simboličkom smislu) pod udarom takvog zla nije prozlio. Nije to ništa neobično i nije da i neki drugi grad u sličnoj situaciji ne bi postao takav. Možda i najveći pjesnik dvadesetog stoljeća to je davno napisao: Oni kojima se čini zlo, zauzvrat i sami čine zlo. Nema ničeg jalovijeg od rasprave koje je zlo bilo prvo, a koje drugo, koje je uzrok, a koje posljedica, koje je veće, a koje manje. Ko ima oči i mozak i kome srce nije zapečaćeno, sve to uostalom dobro zna. Na kraju ostaje pjesma u kojoj smo sve mogli mi da je duži bio dan i u kojoj se postavlja pitanje kako naći mir kad je svega nestalo. Odgovora nema. Odgovor je u pjesmi. Ili u tišini.

 

(oslobodjenje.ba)