Ljudi s bijelim zubima i crnom rupom u grudima

Ovo sam vam, biće, već negdje pričao, ali to me neće spriječiti da ponovim. Ta se priča, čini se, provlači čitavom jadranskom obalom i njenim zaleđem: pripovijedaju je u Istri, gdje  sam je prvi put čuo, kao i u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori. Priču ćemo nazvati “Kruženje kosti u prirodi”.

Piše : Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Nekada, ne tako davno, kada bi neko seosko domaćinstvo pojelo pršut – a od pršuta bi najmanje sreće vidjeli domaćini, jer taj se komad mesa čuvao za goste: jer siromaštvo je, za razliku od bogatstva, ono što ne želimo da drugi kod nas primijete – kost koja bi od nje ostala, kost sa koje bi već bila oglodana i zadnja žilica, zubima išmirglanu kost, takoreći, koristili bi kao začin jelima. Tako se nekada kuvalo: nije bilo fensi šefova i fjužn kuhinje. Ljudi su kuvali da bi jeli, ne da bi se pojavljivali na televiziji. Ubereš, dakle, malo zelja iz bašte, pa ga, sa dva-tri krompira, ubaciš u lonac vrele vode. A onda svemu tome, da zamiriše, dodaš i onu kost od pršuta.

Onaj čija je kost bila, nakon što bi skuvao obrok, kost bi proslijedio dalje. Od prvoga snijega do ranoga proljeća ta bi kost šetala od kuće do kuće, od lonca do lonca. Tako bi, do kraja zime, čitavo selo od te kosti skuvalo po ručak.

Pričao sam to jednom rodici, koja mi je rekla: “Nije to ništa, moja je prababa iz Trebinja davala zube za svadbu.” Jedina u kraju imala je zubnu protezu, pa bi krezave nevjeste pred svadbu dolazile do nje da je mole da im posudi zube, ne bi li zablistale na svečanosti, ne bi li lijepo ispale na slici, koju će do smrti držati na ormaru sa posteljinom koju od moljaca čuva suva lavanda, ne bi li, makar jednom, makar na toj slici, te žene bile savršene za buduću djecu i unuke. Prababa bi zube bez riječi izvadila, oprala i dala. Kada je ta žena umrla, siguran sam, u raj je ispratilo jato anđela, bijelih i blještavih, kao osmijeh seoske mlade na dan vjenčanja.

Lakše na Mars nego u Njemačku

Taj svijet starinske solidarnosti, kosti od pršuta i zuba koje su ljudi dijelili među sobom kao da nikada nije postojao. Kao da nas od njega ne razdvaja manje od vijeka, nego svjetlosne godine. Kao da je taj svijet nestao, kao umrla zvijezda. Samo još priče poput ove moje čitaoce pokušavaju uvjeriti da su se doista desile. Kao što svjetlost umrle zvijezde kroz svemir putuje još hiljadama godina nakon njenog kraja.

NASA je ove sedmice objavila da je pronašla novu Zemlju. Teleskop “Kepler” je navodno snimio planetu vrlo sličnu našoj.Planeta, navodno, ima 60 odsto veći prečnik od Zemlje, snažniju gravitaciju i višu temperaturu. Od Zemlje je udaljena 1.400 svjetlosnih godina. Jest, malo je daleko, ali čak iako je tako, ako si izbjeglica, iz Sirije na primjer, još uvijek su ti veće šanse da ćeš stići na drugu Zemlju nego u Mađarsku. NASA-ini naučnici su to ovako objasnili: “Mi nećemo otići tamo, ali djeca naše djece možda hoće. Putovanje do novih planeta sastoji se iz više koraka i ovo je prvi. Kao i putovanje na Mars. Prije toga morali smo da pošaljemo čovjeka u svemir, pa na Mjesec, pa da pošaljemo ‘rover’ i kroz još nekoliko koraka otići ćemo i na Crvenu planet.”

Zvuči, rekoh li, skoro jednako komplikovano kao iz Palestine stići u Njemačku. Ne treba veliki napor mašte pa da se zamisli kako Palestinci o svom izbjeglištvu govore NASA-inom terminologijom: “Mi nećemo otići tamo, ali djeca naše djece možda hoće. Putovanje do Njemačke sastoji se iz više koraka, a stići do Italije ili Grčke je prvi. To vam je kao putovanje na Mars. Prije toga morali smo da pošaljemo čovjeka švercerskim brodom preko Mediterana, pa na Siciliju, pa da pošaljemo i ostatak familije i kroz još nekoliko koraka otići ćemo i u Njemačku.”

Kod putovanja u Njemačku, kao i kod svih putovanja na druge planete, pa i drugu zemlju, pitanje je: kako će prema došljacima biti raspoložena živa bića koja ćemo zateći tamo? Možda će biti gostoljubiva. A možda naletimo na Angelu Merkel, kao palestinska djevojčica, čiji je susret sa njemačkom kancelarkom zabilježen na videu koji bi bilo dobro da vide svi na ovoj planeti, ali je, zbog naše sigurnosti, veoma važno da do njega ne dođu žitelji drugih planeta. Jer bi vanzemaljska bića, nakon što odgledaju video snimak na kojem kancelarka objašnjava djevojčici zašto ova mora biti deportovana natrag u smrt, bijedu i teror, ukoliko su inteligentna, neminovno morala zaključiti kako su Zemjani brutalna bića lišena sućuti, pa prilikom susreta sa njima prvo treba pucati, a tek potom postavljati pitanja.

Prije kost psima nego siromašnima

Postoji i film koji je zove Druga zemlja, snimljen 2011. godine. Koliko se sjećam, to je korektna SF melodrama, koja govori o otkriću planete identične našoj i junakinji koja od tragedije koju je skrivila na ovoj uzalud bježi na drugu zemlju. Džabe ćemo putovati i na Mars i na drugu Zemlju ako ćemo tamo činiti isto što i na ovoj. Dok jedni brodovima putuju u svemir, drugi ginu na brodovima koje guta more nadomak obala Evrope. Ovo je svijet u kojem će oni koji imaju kost radije baciti psima nego siromašnima. Svijet ljudi sa bijelim zubima i crnom rupom u grudima.

Tako lijepo i tako otmjeno o tome u pjesmi “Grad” govori Konstantin Kavafi, veliki aleksandrijski pjesnik. Ovdje fragmente te pjesme donosimo u prevodu Slobodana Blagojevića.

Ti govoriš: “Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom drugom moru
i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj.
Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano.

Al’ ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaći nećeš,
Ovaj grad će zauvijek te pratit.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu.”  

(kliker.info)