Takojevići

2

Piše: Ismet Smajlović

Kako je na ovim prostorima pravi podvig kroz život ići uspravno, uznosito, dostojanstveno, hoditi obrazli, živjeti u saglasju sa sobom (a ne biti u „zavadi sa životom“), onda ne začuđuje  da mnogi pripadnici ljudskog roda odustaju od identiteta, depersonalizuju se, obeščovječuju. Svrstavaju se u sivu kolonu onih statista života koji postaju kič-ljudi, homo duplexi, poltroni, evet-efendije, takojevići. Nemajući dovoljno intelektualnog garda, samopoštovanja, samouvjerenosti, jordamluka, postaju odljudi, podljudi.

Biti takojević znači biti po „zanimanju“ povlađivač, govoriti „tako je“ nečemu što je naličje, izdajstvo, simuliranje života. Kazivanje te poltronske formule u uho oholosti pokatkad učini od takojevića „markantnu“ i dolarantnu individuu (ne ličnost!), ali mu  zato od unutrašnjeg napona i drame otkažu neki „senzitivni“ organi: srce, žuč, nervni sistem, zbog nesanice i košmara jedva  „izlazi“ iz noći, unutrašnji isljednik zvani savjest počinje da ga proganja. Od predoziranog dodvoravanja, udvaranja i udvajanja ličnosti „duša procivili“ (jer znanje i vrlina su se mimoišli); lice postane grč; od dežurnog osmijeha  dobije se facialis, lice postane naličje.

Od manjka znanja, intelekta, od obezličenosti raste višak poltronizma, dok nas oplemenjeno znanje i pronicljivi intelekt uspravljaju, ne daju nam da budemo „puzeći“ dvonošci, niti „gospodski kastori“. Odustajemo li  od uvođenja „humanizma i renesanse“  u sopstevni život, izručujemo se gospodarima naših života, čineći prelazni rok u – podanike. (A  znano je  da  sluge proizvode  gospodare!).

Podešavamo li  izgled i život prema upitnim normama vremena, eto poltrona u nama. U socijalizmu su uzgajani ideološki brkovi, uniformnost, funkcioneri opće prakse, parolaši, citatolozi, beskičmenjakovići. U postkomunizmu umjesto  ispod nosa dlake uspijevaju po bradi, kičma je i dalje zakržljala, a Marks je „podnio ostavku“, ustupivši mjesto „nematerijalistima“ u zaklinjanju  i kolekcionarima privilegija u praksi.

Takojevići ili da-da-isti prepoznaju se i po tome što su  pred svojim gospodarima sa glavom na pola koplja, a za svoje potčinjene – „goniči robova“. To se zove princip projekcije po onoj:  obezvrijeđen od nadređenog ponižava podređenog.

Virusom poltronizma može biti inficirana i moralno neimunitetna grupa. Dođe novi gospodar, zapovjednik, čelnik, usto ako je „talentovan“ za galamu i  svi članovi  njegovog tima, komande, odjednom progalame, postanu decibeldžije, galamdžije, simulirajući autoritet, postignuti rejting, a zapravo počnu da boluju od autoritarnosti, da  se iskupljuju za nemanje ugleda, za neuljuđenost. Potom dođe neko ko odmjereno hodi i blago zbori (ovakvi su rijetki, riplijevski slučajevi!) i članovi njegovog „štaba“, klana, tima ugrade „prigušivač“ na glasne žice. Primjeri su to neslijeđenja svoje osobenosti, individualiteta, svojega bioritma, neživljenja u  saglasju sa sobom.

Po svemu sudeći, i ovi homoidi, poput mutnolovaca, ljubitelja tuđe imovine, decibeldžija, manekena duha, samozvanih stručnjaka, konstanta su u našim balkanskim životima, tako oskudnim dostojanstvom i spokojstvom.

 

(tacno.net)