Treba li ubiti Darija Kordića? Ne treba, upravo da je i osobno klao nacionalno čistom hrvatskom kamom tromjesečnu bošnjačku bebu u kolijevci u Ahmićima i 115 njezinih suseljana. Ne treba ni zato, što je odgulio tek 16 godina i osam mjeseci neprimjereno blage 25-godišnje robije za stravične ratne zločine. Sve će mu to, makar nepodnošljivom besanicom i ljudskim prijezirom, platiti njegov i bog onog svjetonazorskog vuka u duhovničkoj koži, politički zagriženog sisačkog biskupa Vlade Košića. Ne treba ubiti ratnog zločinca Darija Kordića, kako retorički dramatizira izvjesna Ozana Bašić, urednica i voditeljica ultradesničarskog agitpropa „Oluje“ na lokalnoj Mreži TV.

Međutim, treba već u zametku ubiti samu ideju zločina i rasističke mržnje na kojoj su se Dario Kordić i istokrvni kordići dali zloporabiti od skupine psihijatrijskih bolesnika, pa su „bezodvlačno“ prionuli proganjati, ubijati, etnički čistiti, „humano“ preseljavati, pljačkati tuđu očevinu, paliti susjedima domove… Kao, Srbi i Bošnjaci su nad Hrvatima činili još gore zločine. Taj Kordićev i Košićev bog zapovijeda: „Ne ubij! Ne osvećuj se!“ Zašto ga bogobojazni koljači iz HVO-a, s krunicama oko vrata, nisu slušali? Dario Kordić je revnošću dobro izdrilanog aparatčika rasističke velikohrvatske „državne politike“, što je dokazano na Haaškom sudu, bio među najodgovornijima za krvavo operativno provođenje projekta koji su smislili Otac Domovine (sic!) Franjo Tuđman i desna mu obrambena ruka Gojko Šušak.

Koliko god propagandistica Bašić lomila ruke i čudila se negativnoj recepciji ultradesničarskog derneka na Kordićevom dočeku u Zračnoj luci Zagreb, uljuđena i zločinom neukaljana Hrvatska ne priznaje tu krvavu maskotu propale, neljudske politike kao nacionalnog heroja. On je osuđeni ratni zločinac kojega se treba sramiti, a ne slaviti. Ili, moliti se za njega (ne za njegove žrtve!?) kao što čini Katolička crkva. Da blamaža bude baš do samog neba, pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić slavi misu Kordiću u počast u samoj – Prvostolnici na Kaptolu! Kakva je to poruka!? Kome?

Biskupi u vodećoj ulozi

To u otvorenom pismu Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) pita skupina hrvatskih intelektualaca i aktivista, zgroženih time da najviši predstavnici Crkve slave osuđenog ratnog zločinca Kordića kao samog Isusa Krista i stoga su „zabrinuti za budućnost naše domovine Hrvatske“. Intelektualci zahtijevaju od HBK da se Crkva u Hrvatskoj vrati s puta „nacionalističke ostrašćenosti i isključivosti na put kršćanske tolerancije i skromnosti, ekumenizma i dijaloga“ te da se njihova zabrinutost prenese papi Franji „čija skromnost, dobronamjernost i mudrost budi nadu kod svih ljudi dobre volje“. Poticanjem straha i netrpeljivosti najlakše je zaluditi narod. „Koliko to može biti uspješno“, pišu intelektualci biskupima, „pokazao je i doček D. Kordića na zagrebačkom aerodromu, gdje mu je biskup V. Košić ljubio ruku, a gomila vjernika pjevala pobožne pjesmje – da bi čas poslije ta ista gomila urlala ‘Za dom spremni!’, a uz povike ‘Ubij ga!, Ubij ga!’ premlatila čovjeka koji se jedini usprotivio takvom veličanju ratnog zločinca.“

Intelektualci su podsjetili biskupe i na prosvjed pred zagrebačkom katedralom, gdje je neki dan 116 ljudi stajalo s imenima 116 žrtava zločina u Ahmićima za koji je osuđen Dario Kordić. „Policija nas je morala čuvati od napada tridesetak nasilnika koji su mahali križevima i krunicama, ali se i služili nimalo kršćanskim rječnikom punim psovki i prijetnji.“ Jesu li to temeljne etičke vrijednosti na kojima Katolička crkva odgaja svoje vjernike? I kakvi su to vjernici koji pozivaju na ubojstvo i premlaćuju neistomišljenike? „U današnjoj Hrvatskoj to je realna opasnost i, nažalost, neki od biskupa imaju u tome vodeću ulogu“, tvrde intelektualci.

Veleposlanstvo Vatikana u Sarajevu također je zaprimilo prosvjednu notu reis-ul-uleme Islamske zajednice BiH Huseina ef. Kavazovića zbog sramotnog udjela Katoličke crkve u slavljenju ratnog zločinca, koji se ovih dana već prikazuje po Hrvatskoj ne samo kao vjernik ravan Isusovom apostolu nego i kao sami Krist – s naočalama. Propovijeda i prepričava čudesa koja je ostvario, a bogobojazan puk se križa i plače oko njega.

Web portal Indeks.hr izvješćuje iz Pastoralnog centra u Mukinjama nedaleko od Plitvičkih jezera, gdje je prošlog vikenda “slavio misu“ u sklopu predstavljanja knjige koju su o njemu napisali izvjesni Mladen Pavković i Miroslav Piplica.

U zatvoru je učinio čudo: preobratio je sotonistu u vjernika! Na letu prema Zagrebu iz zraka je „blagoslovio Hrvatsku“. Na Plesu i u Mukinjama, uvjeren je, iz njega je govorio duh sveti, a njegova 19-godišnja kćerka je prvu noć po očevu povratku iz zatvora spavala između njega i njegove supruge. Studirat će teologiju. „Kordić je na tribini govorio držeći krunicu u ruci“, piše također Indeks.hr. „Pričao je o svom ‘susretu s Bogom u zatvorskoj ćeliji’ u kojoj je završio zbog masakra 116 civila u Ahmićima. Ako je vjerovati Kordiću, zatvorske dane proveo je u molitvi, a svaki dan je svoju ćeliju škropio svetom vodom. Iznad kreveta je, kaže, imao križ, a na stolu sliku gospe.“ Znatno je vjerojatnije da su godine robije ostavile dubokog traga na psihi ratnog zločinca, pa govori tako somnambulno, nego mogućnost da su ratni grijesi probudili nečistu savjest.

Na Braniteljskom web portalu otvorenim je pismom („Dosta je bilo – ‘bit će mesa, klat ćemo Hrvate’!“) krcatim uvreda na račun Islamske zajednice BiH i hrvatskih intelektualaca odmah reagirao rečeni Mladen Pavković. Tko je kriv za Kordićevu robiju? On, dakako, nije! A onda klasičan ultradesničarski baraž: „Među ostalim, i domaće izdajice koje nikako ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao državu, koji svako malo pljuju po hrvatskim braniteljima i njihovim vojskovođama. Ta ‘crvena konjica’ neprestano se skriva iza nekakvih ‘nevladinih organizacija’ koje nisu ništa drugo nego desna ruka Save Štrbca i poslovnice inozemnih ‘nevladinih’ i inih organizacija koje čitavo vrijeme uz pomoć takvih kakvi su i oni, obilato ih financirajući, ruše sve što je hrvatsko!“ Da nije smiješno i neozbiljno, ne bismo tog Pavkovića ni spominjali.

Kordića mogu slaviti i njegovo nedjelo kovati u zvijezde samo svjetonatorsko-ideološki mazohisti neprirodno nagnuti udesno tuplje od 100 stupnjeva, jer se tim inatom „mrziteljima Hrvata i svega hrvatskog“, nevješto zamotanim u demokratski celofan, nastoje prikazati kao jedina zdrava nacionalna jezgra na koju valja računati. U Kordićevo je doba nacionalnog filtriranja samozvane Hrvatske zajedinice, pa Hrvatske Republike Herceg-Bosne, na pohrvaćenom mostarskom gigantu Aluminiju ubijala u zdrav mozak parola: „Srbima, Bošnjacima i psima – pristup zabranjen!“ Samo bi zbog tog plagiranog idiotizma odgovorni b-h velikohrvati iz Tuđman-Šuškove paradržave trebali tucati kamen kojih desetak godina ili duže, dok im ne dođe iz stražnjice u ludu glavu.

Hrvatski vandalski mozak

Na aerodromskom derneku za Darija Kordića, a potom i na misi u katedrali na Kaptolu, čime je nanesena velika sramota Gradu Zagrebu i Republici Hrvatskoj, skupilo se isto društvo koje je na razne načine sudjelovalo u propalom velikohrvatskom projektu u BiH. To su isti ljudi od kojih je neke, nezaslužno, mimoišla haaška pravda, a pravosuđa u BiH i Hrvatskoj – svako zbog nekih svojih sebičnih razloga i figa u džepovima – nisu se ni željela baviti mangupima iz svojih redova. Tko zna kada opet mogu zatrebati „pravoj nacionalnoj politici“. Kostolomci šupljih glava, a nabildanih mišića znaju biti uvijek korisni.

Društvo koje se sada okupilo oko osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića isto je ono, koje je 1990-ih širom otvorilo vrata ustašama iz emigracije i dopustilo puzeću ustašizaciju cjelokupnog javnog života i u Hrvatskoj i u Hercegovini. U Mostaru i nizu mjesta u BiH s hrvatskom većinom, a nakon progona Bošnjaka i Srba čak sasvim očišćenim od „remetilačkog faktora“, ulice, trgovi, škole i razne javne ustanove dobile su imena najkrvavijih ustaških zločinaca. Svjetski poznato mostarsko Partizansko groblje barbarski je devastirano. Hrvatski vandalski mozak minirao je svjetski spomenik graditeljstva iz osmanskog doba, Stari most u Mostaru i čak snimio njegovo rušenje u Neretvu.

U Hrvatskoj je uništeno više od 3000 antifašističkih spomenika (među njima neprolazne umjetnine Vojina Bakića, Dušana Džamonje…), spaljeni šleperi nepoćudnih knjiga (ćirilica, srpski, makedonski i crnogorski pisci…), pedantno etnički očišćene umjetničke galerije od srbo-jugoslavenšćine, najurene nacionalne manjine iz tv i radijskih programa do lokalne razine… Radio je preko noći postao krugoval, roštilj je preimenovan u žaropek, helikopter u vrtolet ili zrakomlat, postalo je nepopularno jesti ćevapčiće i slušati pjesme u kojima se čula (srpska!?) harmonika, predlagalo se zakonsko kažnjavanje svakoga tko ne govori čistim hrvatskim jezikom…

To je nama naša borba dala za novu Endehaziju s Herceg-Bosnom, za Kordića i Franju maršala (vidi: vojna smotra na Jarunu)! Istina, projekt popunjavanja teritorijem „neprirodnog hrvatskog kiflića“ propao je voljom međunarodnih gazda koji su ismijali Tuđmanovu salvetu, a druga je liga b-h operatera zaglavila u Haagu. No, suluda ideja o nacionalno čistoj Velikoj Hrvatskoj ostala je u kamenim glavama. I priziva novu krv, čeka drugu priliku!

„Neka cvjeta tisuću cvjetova, neka se natječe tisuću škola mišljenja!“ – navodno je svojedobno uskliknuo radikalni Otac NR Kine Mao Zedong, čime je poticao obračune frakcija rigidnog kineskog komunizma. Danas tu Maovu dosjetku na svoj način operacionaliziraju i desni i lijevi politikanti kad svoje budalaštine nevješto nastoje opravdati demokratskom slobodom javnog iznošenja baš svega i svačega. Zadnji put se Maoa citatom sjetio Luka Bebić pri kraju svog saborskog predsjedanja. A logika je kao u vicu o drugoj sentenci velikog Kineza iz njegove tzv. crvene knjižice: „Kamo god se okreneš, guzica ti je uvijek pozadi!“

U medijskom prostoru zato imamo i „Oluje“ i „Bujice“, ali i još goru ponudu na web portalima koju, kao ni Kordića – ne treba ubiti. Neka je i neka cvjeta. Ubija se sama svojom politikantsko-navijačkom nakaradnošću tipa: kamo god se okreneš, nekom je bolesnom šovinistu uvijek guzica na mjestu glave.

Hrvatska Darija Kordića, Ivića Pašalića, Zvonimira Šeparovića, Zdravka Tomca, biskupa Vlade Košića i Valentina Pozaića, Ozane Bašić te svih koji su se na Plesu dernjali „za dom, spremni“, zamotavali u državnu zastavu i linčovali mirovnog aktivista Zorana Ivančića – nije Hrvatska kakvoj je mjesto u pluralnom demokratskom svijetu! Njihova Hrvatska je Hrvatska skupine građana koju oni hiperbolično imenuju „hrvatskim narodom“. A istinska Hrvatska nije nikog progonila, „humano preseljavala“, mučila po kontejnerima u Dretelju i Helidromu ni klala tromjesečne bošnjačke bebe i gotovo stogodišnju starčad u Ahmićima. O toj Hrvatskoj ni a niti be, a kamoli lijepe riječi, ni na Plesu niti u katedrali.

Nikakve agitpropovske „Oluje“ sa svjetonazorsko-ideološki ostrašćenim do nepristojnosti, a profesionalno nedopečenim voditeljima, nisu kadre prepraviti ratnog zločinca Darija Kordića i slične iz te branše u hrvatske heroje! Što se onaj sisački biskup, a i kolega mu u Prvostolnici nisu sjetili pomoliti za žrtve što su za vječnost opteretile Kordićevu dušu? Kad je ljubio hrvatsko tlo, zazivao boga i prenemagao se hrvatstvom koje je osramotio, je li se jednom riječju sjetio Ahmića, nedajbože pokajao ili ispričao zbog ubojica u odorama HVO-a? Crno društvo jednim slovom nije spomenulo prolivenu nedužnu krv običnih, malih ljudi, seljana koji nikom nisu ništa skrivili, osim što su se molili drugom bogu i imali domove na tlu koje su Kordićevi istomišljenici namijenili Velikoj Hrvatskoj!

Statut političke stranke Crkve

Gdje su tu, gospodo biskupi, temeljni postulati katoličke vjere!? Oni iz evanđelja: o čovjeku, dobroti, braći i sestrama, nečinjenju zla, opraštanju i nadi!? Nema toga u statutu političke stranke „Crkva u Hrvata“, a i Onaj gore je valjda bio na godišnjem odmoru dok su ga biskupi Košić i Pozaić brkali s jednim Kordićem. Srećom, bio je na radnom mjestu kad je sadašnji Pokojnik gurao pod nos kartografsku salvetu diplomatu Paddyju Ashdownu, koja se sada kao corpus delicti nalazi u Haaškom sudu.

Otkud i tom ratnom zločincu hrabrost/pravo tvrditi da je njegovo puštanje na slobodu „pobjeda hrvatskog naroda“ i da su Hrvati presretni što se vratio među njih? To naprosto nije istina! Presretni su samo oni iz njegovog svjetonazorsko-ideološkog stada koje je zadužio svojom robijom i u čiju će se staru/novu rabotu opet uključiti. Autor ovih redaka, recimo, nije sretan što njegovoj nacionalnoj zajednici pripadaju i Dario Kordić i kordići, društvo s Plesa, endehazijski crni kordići i njihovi fanovi danas. Podjednako ili još više ne-sretnih na sve je strane.

Nadasve je maloumno i smiješno slušati Kordićeve istomišljenike u Katoličkoj crkvi, islužene bivše političare i njihovu medijsku logistiku kad se iz petnih žila upinju dokazati nedokazivo. Kako je ratni zločinac Dario Kordić, za njih hrvatski junak i heroj, na pravdi boga tolike godine sjedio u haaškom zatvoru. Nedužan kao novorođenče! To govore i žrtvoslovni stručnjak za pravo Zvonimir Šeparović i voditeljica „Oluje“ koja još mora mnogo učiti o žurnalističkom pravilu zvanom stajalište druge strane! Presuda Haaškog suda nije podložna reviziji privatnog mišljenja nekompetentnih pojedinaca. Niti se zločin ičim može oprati.

 

(tacno.net)