Da li je potrebno donijeti izmjene izbornog zakona u BiH u skladu sa lex Durakovic iz 1990

Svako za sebe misli da je najpametniji i najbolji, pa je zbog toga urbanluk dogmatizma i ekstremizma njemu „ispod nivoa“ da izađe i da glasa sa običnim narodom. To se opravdava uobičajenom frazom: „nemam za koga da glasam“. Ko nije zadovoljan sa ponudom na izbornom tržištu, neka se kandidira kao nezavisni kandidat ili na nekoj samostalnoj građanskoj listi.

Temeljni problem, može se reći njeno iskonsko zlo, u Bosni i Hercegovini koje već punih 25 i po godina razara tkivo ove zemlje, jeste potpuno neuređeni sustav i organizacija rada, djelovanja i funkcioniranja političkih stranaka, odnosno višestranačja. Riječ je o toliko kancerogenoj pojavi koja je već do sada uništila i državu, i njenu populaciju, i ekonomiju, i društvo, i kulturu, i znanost i obrazovanje…faktički sve čega se dotakla. Naravno, propagirati i predlagati stvaranje bespartijskog političkog sustava je za sadašnje uvjete i historijski kontekst previše utopistički i nerealno. Ponovno etabliranje jednopartijskog sustava je isto teško implementirati. Radi toga je jedino realno i funkcionalno rješenje radikalna reforma (ali ne i njegovo ukidanje) višestranačkog sustava i procesa izbora na svim nivoima. Te reforme bi se mogle bazirati na sljedećim postavkama i prijedlozima.

Zabraniti rad političkih stranaka/partija sa nacionalnom, narodnosnom, religijskom ili entitetskom agendom i isključivošću

U sami osvrt treće epohe višestranačja na prostorima današnje BiH (prvi: 1908 – 1914; drugi 1919 – 1941; treći 1990 – …), predsjednik tadašnjeg Saveza komunista Bosne i Hercegovine prof. dr. sc. Nijaz Duraković je predložio član 4. Izbornog zakona po kojem bi se zabranilo formiranje nacionalnih stranaka. Profesor Duraković, kao jedan od najučenijih politologa sa ovih prostora, je dobro znao kakve sve probleme i zlo po Bosnu i Hercegovinu kao državnu, političku i teritorijalnu cjelinu čini formiranje političkih organizacija po autarkičnim nacionalnim i religijskim obrascima. Nažalost, drugi istaknuti tadašnji komunistički funkcioneri nisu to shvatali, ili su svjesno opstruirali prijedlog profesora Durakovića. Ustavni sud BiH kojim je predsjedavao Kasim Trnka je član 4. Izbornog zakona proglasio neustavnim čime je dozvoljeno formiranje nacionalnih stranaka. Formiranje nacionalnih stranaka je dovelo do stvaranja atmosfere inercije straha po kojem se mora „glasati za svoje“, kako se glasovi ne bi razvodnili. To je zatim vodilo ka homogenizaciji Bosanaca i Hercegovaca u tri međusobno suprotstavljena tabora, a stranke su se razvile u tri pokreta. Onda je svaka od tih nacional-religijskih stranaka/pokreta automatski i deterministički morala težiti i za posebnom institucionalizacijom i teritorijalizacijom svoje vlasti. Nacional – religiozna eksluzivistička institucionalizacija i teritorijalizacija definitivno mora proizvesti ideju o razgraničenju i podjeli. Pošto je veći dio BiH bio narodnosno i religijski izmiješan kao „tigrova koža“ , takvo razgraničenje se jedino moglo postići nasiljem i ratom. Na kraju je sve to legitimizirano prvo Vašingtonskim, a kasnije i Dejtonskim sporazumom. I današnja Bosna i Hercegovina je jedna i teritorijalno i institucionalno podijeljena zajednica, duboko razorena u svome bitku i sa iznimno oslabljenom egzistencijom.

Rješenje je možda u donošenju amandmana na Izborni zakon sličnom onome koji je podnio prije 25 i po godina profesor Duraković. Međutim, i ovdje postoje određene prepreke koje su proizašle iz samih sporazuma Vašingtonskog i Dejtonskog, koji su namjerno kreirali ambijent, „obrnuto proporcionalan“ onome koji je zamišljao profesor Duraković, u kome jedino i mogu opstati političke stranke koje su primarno zasnovane na nacional – religijskoj agendi ili se u krajnjem slučaju moraju profilirati prema vođenju nacional – religijske primarne politike. To je dovelo do pojave da se pod imenima demokrata, konzervativaca, svih vrsta liberala, narodnjaka, socijaldemokrata, socijalista, marksista kriju često i najrigidniji nacionalisti, šovinisti, rasisti, fundamentalisti i ordinarne kleptokrate. Zato bi bilo teško i neučinkovito da se samo copy – paste lex Durakovic iz 1990. god. Ono što je jedino moguće preostalo jeste pristupiti određenoj modifikaciji u skladu sa duhom i krajnjim intencijama lex Durakovic.

Modifikacija: Sve izborne liste u svim izbornim jedinicama za Zastupnički dom Parlamentarne skupštine, Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH, Narodnu skupštinu RS, Distrikt Brčko i skupštine kantona/županija moraju imati najmanje po 20 % pripadnika svakoga od tri konstitutivna naroda i 10 % iz reda Ostalih, kako bi dobile odobrenje da učestvuju u „izbornoj utrci“. Naravno, kako bi se spriječile manipulacije i izigravanje namjere, potrebno je da se ovaj omjer prati u svakoj kandidatskoj dekadi na listi. Tako na primjer, u prvih 10 mjesta na listi, mora biti najmanje 2 Bošnjaka, 2 Srbina, 2 Hrvata, 1 iz reda Ostalih. Iako su izbor i promjene narodnosne pripadnosti zagarantirano pravo pojedinca, ipak je zbog specifičnosti unutarnjeg uređenja BiH potrebno to pravo promjene narodnosne pripadnosti ograničiti na jedan izborni ciklus. Ukoliko se neko u toku 4godišnjeg izbornog ciklusa na nekom oficijelnom dokumentu izjasnio da je određene narodnosne pripadnosti, on tu pripadnost mora zadržati naredne 4 godine, i tek je onda ponovo mijenjati.

Ozakoniti prijevremene izbore

BiH još od uspostave prve koalicije trećeg višestranačja (SDA – SDS – HDZ) ima tu nesreću da se nikako uspostavi kakva takva stabilna vlast. Jedan od razloga je i očigledna nelogičnost vezana za nepostojanje mogućnosti za vanredne izbore, koji su jedina realna mogućnost izlaska iz krize funkcioniranja vlasti. Potrebno je zakonski omogućiti održavanje vanrednih izbora.

Obaveza izlaska na izbore

Kroničan problem višestranačja u BiH jeste i apstinencija glasača, posebno u većim gradovima i među obrazovanijim slojevima. Ubjedljivo najveća apsistencija dolazi uvijek iz reda srednjeg sloja, koji bi po nekom teorijskom modelu trebao da bude najzainteresiraniji za političke procese. Ta apsistencija ima vrlo negativan učinak, jer već na samom početku kampanje i izbornog procesa i odlučivanja daje prednost konzervativnijim političkim opcijama. Uzrok ovog tipa neizlaska na izbore se može objasniti samo poslovičnom arogancijom i samodopadnošću koja vlada među stanovnicima većih gradova. Svako za sebe misli da je najpametniji i najbolji, pa je zbog toga urbanluk dogmatizma i ekstremizma njemu „ispod nivoa“ da izađe i da glasa sa običnim narodom. To se opravdava uobičajenom frazom: „nemam za koga da glasam“. Ko nije zadovoljan sa ponudom na izbornom tržištu, neka se kandidira kao nezavisni kandidat ili na nekoj samostalnoj građanskoj listi. Tako uostalom funkcionira demokratija, imaš pravo da glasaš, da predlažeš, da se kandidiraš….iskoristi to. U suprotnom ako neko misli da je apsistencija ili namjerno šaranje po glasačkim listićima kako bi oni bili nevažeći ili glasanje bijelim listićima (definitivno najgluplje rješenje) njegova opcija, onda mora zaboraviti na „kafansko“ pametovanje kako je narod glup pa je izabrao ove ili one.

Kako bi se glasačka masa naučila političkoj odgovornosti, neophodno bi bilo za neko vrijeme uvesti mjeru obaveznog glasanja, sa predviđenim sankcijama za one koji neopravdano ne izađu na izbore. Ovakva praksa je uobičajena u nizu zemalja na svijetu i pokazala se prilično učinkovitom (npr. Australija, Belgija, Bolivija, Luksemburg…itd…). Sankcije su poglavito financijske prirode, iako ima i strožih odredbi. Kod nas bi sankcija mogla iznositi 200 KM.

Povećati izborni prag i ukinuti kompenzacijske liste

Problem osiguravanja stabilnosti vlada jeste i postojanje malih, skoro privatnih političkih stranaka koje često postaju nezaobilazne kada treba osigurati većinu za uspostavu vlade ili usvajanje nekih zakona. Tada ponašanje tih malih stranaka nalikuje na obično materijalno koristoljublje, jer se često postavljaju ucjenjivački, kao da su na nekoj aukciji gdje svoje usluge nude najboljem ponuđaču. Takva situacija se može spriječiti povećanjem izbornog praga za ulazak u skupštine na svim nivoima.

Uz to, male stranke i najbolji poslušnici stranačkih lidera su u zakonodavna tijela na svim nivoima ulazili i zahvaljujući i postojanju tzv. kompenzacijskih listi. Ovu „kompenzacijsku“ anomaliju u izbornom sustavu isto treba ukinuti.

Neophodna demokratizacija političkih stranaka/partija

Do zadnjih izbora u oktobru 2014. god. sve političke stranke u BiH nisu bile ni po jednom pokazatelju demokratske. Često se njima upravljalo ili tako što je lider – apsolutista bio okružen svojim poslušnicima ili se upravljalo oligarhijski. Nakon tih izbora Socijaldemokratska partija BiH je prešla na sustav, preciznije rečeno neposredno/direktno – demokratski, sustav. Nakon SDPa BiH i u drugim političkim strankama su se počele javno izražavati želje i nade za prelazak na demokratski sustav. Ovaj proces treba i država da ubrza sa svojom legislativom, odnosno da je obavezno svakoj političkoj stranci, ako uopće želi da učestvuje u izbornom procesu, da sopstveni statut prilagodi načelima neposredne demokratije.

 

(tacno.net)