Piše: Gojko Berić

Ko kontroliše televiziju, taj ima i vlast. Slobodan Milošević je bio prvi jugoslavenski političar koji je to shvatio. Njegova era je davno skončala, ali ostaci njegovog duha i danas kruže među zidovima TV Srbije. Ali, za svako pravilo postoje izuzeci.

Za razliku od, recimo, Milorada Dodika, Dragan Čović ne kontroliše nijedan relevantan TV kanal, pa ipak posjeduje apsolutnu vlast na teritoriji koju je “osvojio” HDZBiH, kao i dobar komad vlasti na federalnom i državnom nivou. Njegov autoritet među Hrvatima je neupitan, bogat je i utjecajan, zadovoljava kriterijume postojanog hrvatskog nacionalizma, ali je istovremeno čovjek evropske orijentacije. Sve to produžava njegovo višegodišnje političko liderstvo. Dvije stvari mu međutim ne daju mira: instaliranje nacionalne televizije na hrvatskom jeziku u Mostaru i formalno proglašenje Mostara stolnim gradom bh. Hrvata. To su pokloni koje Čović godinama obećava svojim biračima, ali politička stvarnost je takva da od toga nema ništa. Odgovor bošnjačkih političkih partija je izričit: To neće proći!

Osporiti hrvatskom narodu, uz to i najmalobrojnijem u Bosni i Hercegovini, pravo da ima televiziju na svom jeziku bio bi krajnje antidemokratski čin. Ali, to niko ozbiljan i ne pokušava. Ovdašnjem HDZ-u, koji nikada nije prestao biti politička ćelija istoimene Tuđmanove stranke, niko nije smetao da uspostavi svoju televiziju, koja će prštati od Tuđmanovog novogovora, varijante jezičkog idiotizma. Zašto to nije učinjeno, znaju Čović i kompanija. Izgleda da im je mnogo privlačnija bila ideja koja je vodila razgrađivanju državnog RTV servisa, jednog od nekoliko preostalih simbola cjelovitosti Bosne i Hercegovine. U tome su imali, a imaju i danas, bezrezervnu podršku politike koju personificira Milorad Dodik. Svojevremeno je preko hadezeovskog megafona Hrvatima upućen javni poziv da ne plaćaju pretplatu za TV koja “nije njihova”, što je BHRT dovelo u težak materijalni položaj. Logično je da je time značajno umanjen i njegov kreativni domet, a žrtve ovog političkog trvenja su građani, konzumenti programa pomenute medijske kuće.

Nacionalna televizija na hrvatskom jeziku, sa signalom državnog Javnog servisa, neprihvatljiva je i politički i medijski. Da nije tako, problem bi odavno bio riješen. Najnovija hrvatska inicijativa ide za tim da se BHRT podijeli na tri etnička produkcijska centra – bošnjački u Sarajevu, srpski u Banjoj Luci i hrvatski u Mostaru. Podrazumijeva se da bi u prvom dominantan bio bosanski, u drugom srpski, a u trećem hrvatski jezik. Bošnjački političari prepoznali su u toj inicijativi novi korak ka konačnoj podjeli zemlje. Da nisu daleko od istine, uvjeravaju nas i reagovanja ključnih međunarodnih faktora, koji se takođe protive pomenutom rješenju, pozivajući se na daytonski Ustav, u kojem se takva mogućnost ne da ni naslutiti. Neko će reći kako je zemlja ionako do te mjere podijeljena da se više nema šta dijeliti, te da eventualna fragmentiranost državnog Javnog servisa ne bi bitnije promijenila stvarnost. Ili, kako se u narodu kaže: Kad ode june, nek ide i uže! Ali ako bi se to desilo, nestala bi jedna od posljednjih oaza multietničkog identiteta u Bosni i Hercegovini, što bi značilo i svojevrsno etničko čišćenje novinara, koji bi bili prisiljeni da se laćaju drugog posla ili da ga ponizno traže u “svom jatu”.

Zanimljivo je da HDZBiH nikada nije otvorio ozbiljnu raspravu o famoznom Trećem kanalu, već se njime koristi kratkoročno, kao dežurnim adutom iz stavki “neriješenog” hrvatskog pitanja. Dragan Čović i njegova stranka imaju u svojoj kući mnogo krupnijih problema nego što je Treći kanal, ali je mnogo lakše mahati nacionalnom zastavom nego zaposliti nezaposlene ili objaviti rat političkoj korupciji. Da su HDZ i Čović, recimo, toliko brige posvetili povratku Hrvata u opustjelu Posavinu koliko su dobošarili o Trećem kanalu, možda bi u najplodnijem dijelu Bosne bilo više Hrvata nego što je danas. Ali, pretpostavimo da sutra, konsenzusom vladajućih etničkih garnitura dobijemo i taj Treći TV kanal. Može li iko razuman povjerovati da će time Hrvatima biti išta bolje? Hoće li taj Treći kanal ujediniti beznadežno podijeljeni Mostar? Hoće li tada po zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni početi nicati hrvatske fabrike? Hoće li Treći kanal učiniti da u Mostaru Srbi prestanu biti građani drugog reda ili da sa mostarskih ulica nestanu table sa imenima ustaških zlikovaca Jure Francetića, Maksa Luburića i Mile Budaka?

Hoće li pojavom Trećeg kanala za sva vremena prestati vandalsko atakovanje “ustaških talibana” (sintagma Dragana Markovine) na Partizansko spomen-groblje? Hoće li Treći kanal vratiti Veležu njegov oteti stadion pod Bijelim brijegom?

Ništa od toga ne bi se desilo, nego bismo, naprotiv, dobili još jedan pogon za proizvodnju nacionalizma, u ovom slučaju hrvatskog, koji je prevršio svaku mjeru, kao što su je prevršili svi balkanski nacionalizmi. Dodik odavno posjeduje takav pogon, a u slučaju podjele BHRT-a dobio bi još jedan. Bošnjacima ne bi preostalo ništa drugo nego da i sami melju nacionalističko mlivo. Tri nacionalne televizije bi motrile jedna na drugu, tražeći povod za medijsku kavgu i time zabavljale svoje gledaoce. Došlo bi do sudara tri nacionalistička koncepta kao tri bijesna psa. Zar tog otrova nema već i previše? Ipak, takav ishod nije na pomolu. Nastala je pat-pozicija koja Hrvatima omogućuje da iz rukava izvlače dežurni adut zvani Treći kanal, a Bošnjacima da koriste svoje “Njet”. Državni RTV servis nastavlja da se bori za goli opstanak, prepušten ravnodušnosti primitivnih i bahatih političkih moćnika, koji se generalno hvale da ne čitaju novine (kao da su ih ikada čitali) i ne gledaju televiziju, ali im je itekako stalo da je, tajnim kanalima, stave u službu svojih ličnih i stranačkih interesa.

 

(oslobodjenje.ba)