Treći svjetski rat

239

Treći svjetski rat je počeo!

Piše: Zoran Meter

Promjene i dramatični događaji koji se na međunarodnoj sceni odvijaju velikom brzinom, svjedoče o započetom političko-diplomatsko-vojnom ratu za globalnu dominaciju dosadašnjih vladara (Zapad na čelu s SAD-om), odnosno bitku za multipolarni svijet koju predvode nove sile u usponu (Kina i Rusija), u 21. stoljeću. Čak je i papa Franjo u svom nedavnom javnom nastupu izjavio kako je Treći svjetski rat zapravo već započeo, piše Zoran Meter za Dnevno.hr.

Kombinacija navedenih trojnih poluga, kojima se još može pridodati i sveopći nadzor medijskog prostora i razne specijalne operacije (neki, uopće ne bezrazložno, upozoravaju i na pojavu ebole kao jednu od njih, op.a.), u rađanju i kontroliranju novih i novih kriznih žarišta, neefikasnost ili krah postojećih globalnih ili regionalnih sigurnosnih mehanizama (VS UN-a, OESS), energetska strateška pozicioniranja sa svrhom ovladavanja prirodnim resursima, upozoravaju nas kako je bitka za 21. stoljeće i novi svjetski poredak već u toku.

Tzv. Islamska država – lažni problem koji se ne želi brzo rješiti

isil-ilustracijaPolitičke obmane masovnih razmjera, kojima se utjerivanjem straha nastoji polučiti potpuni nadzor nad ljudima i njihovim društvima, za prave znalce analitičke profesije ne mogu ostati skrivene. Najbolji primjer današnje masovne obmane i njegove posljedične histerije, poglavito na Zapadu, jest famozna Islamska država (ISIL). Javnost je sistemski indoktrinirana iznenadnom pojavom jedne nove, na zločinima utemeljene države (što je u svijetu današnjih obavještajnih sistema nemoguće previdjeti, a sigurno je moguće i spriječiti, op.a.) i od svojih je vlada upozoravana kako će borba protiv ISIL-a biti dugotrajna i teška. Koliko je jedna takva konstatacija u svojoj biti netačna, čak i groteskna, želio bih predočiti jednim primjerom iz ne tako davne prošlosti.

Mnogi će se još lako prisjetiti 1991. g. i tzv. (prvog) Zaljevskog rata SAD-a protiv Iraka kroz američku vojnu operaciju „Pustinjska oluja”. Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog po prvi puta primjenjenog medijskog prikaza rata u njegovom prostornom i vremenskom realitetu putom sveprisutnog CNN-a. Tim je činom zapravo po prvi put u ljudskoj povijesti počela popularizacija ratovanja, svodivši isti gotovo na razinu kompjuterskih igrica. Uzrok američkoj vojnoj akciji bila je invazija Sadaama Huseina na susjedni Kuvajt i njegova okupacija (ne bih sada ulazio u etimologiju istoga čina i prethodna iračka upozorenja kuvajtskim vlastima, o čemu se puno manje zna, jer bi to iziskivalo previše vremena, op.a.). Za našu priču bitno je ipak nešto drugo.

Iračka vojska toga vremena smatrana je petom vojnom silom svijeta. U vojnoj operaciji njihovog suprostavljanja SAD-u bilo je angažirano više od 400 hiljada dobro uvježbanih i motiviranih vojnika. Irak je raspolagao s oko 3.000 tenkovskih jedinica i isto tolikim brojem topničkog oruđa te suvremenim eskadrilama, uglavnom francuskih aviona Mirage i nešto malo tada najsuvremenijih sovjetskih aviona MiG-29. Čitava iračko-kuvajtska granica pretvorena je u utvrdu, pustinja sistemski minirana, komunikacije besprijekorne. I šta se na kraju, u svega nekoliko sedmica ratovanja dogodilo? Američke oružane snage sedmicama su krstarećim raketama iz Perzijskog zaljeva i korištenjem borbenih aviona uništile i paralizirale Sadaamovu golemu vojnu silu, bez ikakve uporabe kopnenih snaga. Nakon sloma vojne tehnike, golemih ljudskih žrtava i demoraliziranosti preostalih vojnih jedinica, američke kopnene jedinice samo su se ušetale u Irak pokraj groblja tenkova i ljudskih leševa.

I zato kada danas tzv. Islamsku državu, koja broji svega 40-50 hiljada ljudi prikupljenih s raznih krajeva svijeta i koji djeluju poput, istina motivirane ali ipak razularene bande, od kojih su možda neki i vični ratovanju ali nikako ne onom suvremenoga tipa, usporedimo sa Sadaamovom iračkom vojskom, vidimo potpunu vojnu nelogičnost i vrijeđanje zdrave pameti. Islamska država raspolaže, s pozicije vojne strategije, s nimalo impresivnom količinom tenkova i drugih vrsta oružja, nema ni zrakoplovstva, ni ratne mornarice, ni suvremenih komunikacijskih i navigacijskih tehnologija. Okružena je u potpunosti navodnim neprijateljima, što bi značilo kako nema niti normalne logističke podrške. Konfiguracija terena je gotovo identična onoj iz Zaljevskog rata, pustinjska ili polupustinjska s nižim gorjem na sjeveru Sirije i Iraka, dakle idealna za odstrel. Kada se svemu tome pridoda i još suvremenija Zapadna vojna i komunikacijska tehnologija nego li je ista bila prije skoro 25 godina od Zaljevskoga rata, o čemu je ovdje onda riječ? O kakvom dugotrajnom ratovanju se može govoriti? Svakom analitičaru je potpuno jasno kako se jedna kancerogana tvorevina tipa Islamske države može preciznim hirurškim zahvatom bez pretjeranog vojnog i finansijskog naprezanja ukloniti za svega nekoliko dana, dozvolit ćemo i sedmica. Tim prije što bi za jedan takav vojni zahvat postojao sveopći međunarodni konsenzus. Nekakva minimalna opasnost po civile, samo možda i na Zapadu, prijetila bi jedino od raspadnutih vojnih jedinica i pojedinačnih terorističkih akcija, ali ta opasnost i ovako prijeti kroz opstanak te kvazi-države, čak i u još puno većem obimu.

Zašto se onda ne želi čvrsto i rezolutno vojno reagirati i problem brzo i efikasno riješiti za duga vremena? Odgovor leži isključivo u geopolitici i činjenici kako ISIL nije stvoren sam od sebe i on svrhu svoga postojanja ima i ona se upravo sada ostvaruje. Nepotrebno je u tome smislu ovom prigodom ponavljati pitanje Sirije i Irana. Osvrnuo bih se zato na jedno drugo strateški važno područje preko kojeg se izravno utječe na Bliski istok i o kojemu se u našoj javnosti malo zna. To je Kaspijska regija.

Kaspijsko jezero ili Kaspijsko more?

Iako su pojedini Zapadni mediji nedavno održani samit kaspijskih država u ruskom Astrahanu pokušali prikazati neuspješnim (kakvi su bili svi prijašnji, op.a.), a glede razgraničenja i reguliranja prava na resurse Kaspijskoga jezera, stvar je ipak potpuno drugačija. Nakon gotovo dva desetljeća neuspješnih pokušaja, pet država koje imaju pristup najvećem jezeru svijeta (Rusija, Iran, Kazahstan, Azerbajdžan i Turkmenistan) konačno su se uspjele dogovoriti i, štoviše, obvezati na stratešku suradnju kada je isto područje u pitanju. Ali najvažnija odluka istog samita (kojom ćemo se mi ovom prigodom većim djelom pozabaviti), svakako je ova: ne dozvoljava se inozemni vojni pristup regiji tj. bilo kojoj zemlji koja nema izlaz na Kaspijsko jezero. Ista izjava koju su SAD godinama sprječavale, sada je donesena. Ona predstavlja direktan odgovor SAD-u i Izraelu koji su već prilično angažirani u Azerbajdžanu te su se dogovarali o vojnoj suradnji s Kazahstanom i Turkmenistanom želeći potaknuti svoj program „Kaspijska zaštita”, u realizaciju koje su utrošili 135 miliona dolara. Navedeno, prema poznavaocima prilika, predstavlja direktnu pobjedu Vladimira Putina koji je na samitu predvodio rusku delegaciju, a ostale su predvodili njihovi šefovi država, od kojih je nama najzvučnije ime iranskog predsjednika Hasana Rohanija. Putinovom pobjedom ovaj događaj označavaju zato što je navedeni dogovor potpisan u vrijeme Zapadnih sankcija i pokušaja političke izolacije Rusije. Posebni dodatak samita bilo je dodatno zbližavanje Rusije i Irana koji su, ukoliko izuzmemo obostrano komplimentiranje, zasnovani na konkretnim potezima poput ponovne uspostave avio-linije Moskva-Teheran, i odbacivanja dolara u međusobnoj trgovini.

Tzv. kvintet uspio se dogovoriti o podjeli jezera, usprkos znatno smanjenoj ali i dalje prisutnoj iranskoj suzdržanosti, kao i iskorištavanja njegovih golemih količina nafte i plina. To se bogatstvo procjenjuje na 48 milijardi barela nafte i 8,7 triliona m3 plina koji se nalaze na njegovom dnu i obalnom području. Također su se dogovorili o gradnji željezničkog prstena koji će ujediniti kaspijske luke, a također i o provođenju zajedničkih vježbi 2016. g. za neutralizaciju posljedica vanrednih stanja.

kaspij-mapa-sKaspijsko jezero neki još nazivaju i morem, od trenutka kada ga je Staljin povezao s Azovskim, odnosno Crnim morem posredstvom kanala Volga-Don i koji omogućuje brodsku plovidbu između dvaju akvatorija. Ukoliko bi to bilo tako tj, da se Kaspijsko jezero naziva morem, onda i države koje nemaju s njim obalnog doticaja, poput npr. SAD-a, mogu pretendirati na iskorištavanje njegovih resursa, izvan teritorijalnih voda i gospodarskih pojasa tamošnjih država. Međutim Rusija koja je gradila navedeni kanal i koji se nalazi na njenoj teritoriji ne dozvoljava njime plovidbu stranim brodovima čime prestaju i eventualne pravne posljedice za proglašenjem jezera morem.

Našoj javnosti je manje poznat i podatak kako je Iran odbio prijedlog Austrije za kupovinu plina u vrijednosti od 20 milijardi dolara, kako ne bi narušio faktički monopol Rusije na izvoz plina u Evropu. Sve to neovisno o činjenici što je Iran imao drugačije zamisli glede podjele Kaspijskog jezera od ostalih zemalja (Iran je ustrajavao na pravima kada su postojale samo dvije kaspijske države SSSR i Iran). Upad u oči i kako je Iran odbio biznis s Austrijom (praktički u korist Rusa) usprkos tome što je svojedobno tužio Rusiju međunarodnom sudu zbog otkaza isporuke već plaćenog suvremenog protuzračnog sistema S-300, a što je Rusija prije nekoliko godina učinila pod pritiskom SAD-a i Izraela. Iz svih tih iranskih poteza jasno je vidljivo kako je Rusija Iranu previše potrebna glede njene uloge u smanjivanju pritiska SAD-a na Teheran, a da bi se ovaj sada suprostavljao suverenoj poziciji Moskve u kaspijskoj regiji. Čini se kako umjesto ranijih nesuglasica, odnosi dviju zemalja poprimaju sve jasniji oblik strateškog partnerstva, u kojem se pojedini nesporazumi koji su nekad bili opterećujući, sada žrtvuju većim vrijednostima i višim interesima. Tu će svakako biti zanimljivo pratiti hoće li Moskva dopustiti na sljedećem samitu Šangajske organizacije naredne godine, davanje Iranu statusa punopravnog člana te sve moćnije zajednice azijskih država.

Rusija učvršćuje regionalno liderstvo

Članovi kaspijskog kvinteta su vrlo zadovoljni, evo čime: Moskva osigurava sigurnost u regiji i ništa ne traži zauzvrat. Rusija je jedina država koja ima snažne vojno-pomorske snage u kaspijskim vodama (Kaspijska flota jedna je od ukupno 5 flota ruske ratne mornarice, uz Crnomorsku, Baltičku, Sjevernu i Tihookeansku, op.a.), odakle ona utječe na zbivanja u Srednjoj Aziji i Bliskom istoku na način, da u bilo kojem trenutku može prekinuti transportne komunikacije i onemogućiti opskrbu kavkaskih islamista, i da nadzire nalazišta nafte i plina kao i regionalne naftovode nastale nakon dolaska zapadnih kompanija. Kao i stoljeće ranije, Moskva opet zauzima lidersku poziciju u toj regiji.

Pozicija SAD-a

Uključivši Azerbajdžan i Gruziju u svoju interesnu sferu, SAD želi izgraditi azerbajdžansko-turkmenski vojni savez i na taj način razdjelit sjeverni dio Kaspijskog jezera (Rusija, Kazahstan), od južnog (Iran). Washington čini sve što mu je u moći za proširenje svog prisustva u toj zoni ruskog utjecaja koja povezuje Središnju Aziju, Kavkaz i Bliski istok s Evropom. Neovisno o propasti projekta transafganistanskog plinovoda, Amerikanci se ne zaustavljaju. Ministarstvo energetike SAD-a (MEA) procjenjuje zalihe nafte u samom Kaspijskom jezeru na 17 milijardi barela, a plina na 6,63 milijardi m3, tj. „dostatno za osiguranje energetskih potreba SAD-a za sljedećih 30 godina” i za još nešto manju količinu namjenjenu izvozu Evropi.

U tom cilju Washingtonu je potrebno:

ruska-ratna-mornarica-1363534167-283857-Savladati postavljene ruske barijere. SAD nije uspio niti pokrenuti projekt „Nabucco”, kao ni izgraditi transafganistanski plinovod iz Turkmenistana, neovisno o vojnom zauzimanju Afganistana;

-Priznati neuspjeh u nastojanju ujedinjavanja Gruzije, Ukrajine, Azerbajdžana i Moldavije u okviru regionalne organizacije GUAM (1997), cilj koje je bio oslabiti utjecaj Moskve u regiji;

-Povećati količinu neruskih naftovoda u regiji. Jedini, u sadašnjem trenutku, jest izgrađeni naftovod Baku-Tbilisi-Ceyhan koji osigurava svega 1% zahtjeva na svjetskom naftnom tržištu;

-Sniziti cijenu transporta kaspijske nafte koja iznosi 24 eura po jednoj toni, u vrijeme kada dostava jedne tone iz Perzijskog zaljeva košta svega 3 eura, a iz Sjevernog mora 7;

-Smanjiti političku nestabilnost na Kavkazu;

-Završiti sa suparništvom Izraela i Saudijske Arabije za korištenje iranske teritorije po kojem bi se moglo najkraćim putom povezati kaspijska regija i Perzijski zaljev: jeftino, a moguće i s korištenjem postojeće infrastrukture, ili pak gradnjom plinovoda Iran-Turska-Evropa koji ukrajinskom krizom dobiva na značaju. Rusija je također zainteresirana za postojanje plinovoda koji bi presjecao Iran u smjeru sjever-jug, uz uvijet da plin koji kroza nj ide bude ruski. Jedna od glavnih zadaća gore navedene tzv. Islamske države, da se osvrnemo na temu iz prethodnog dijela teksta, a koja samo potvrđuje ukupnu povezanost, smišljenost i nadzor svih važnih kriza u svijetu, jest onemogućiti izgradnju plinovoda Iran-Irak-Sirija-Sredozemno more. Iran se isključuje iz američke igre krupnog dobavljača ugljikohidrata, čak i u slučaju normaliziranja odnosa između Washingtona i Teherana;

-Izgraditi podvodni plinovod po dnu Kaspijskoga jezera od turkmenistanskog naftnog i plinovodnog nalazišta Galkynysh, drugog najvećeg u svijetu poslje iransko-katarskog nalazišta Južni Pars. Tada bi se plin u Evropu mogao dostavljati po teritorijama država-partnera i članica NATO saveza, Azerbajdžana, Gruzije i Turske. Oštre reakcije Rusije i Irana, u vezi sa ekološkim rizicima (kako su to ne tako davno učinile i obrazložile i pribaltičke države htijući onemogućiti gradnju plinovoda Sjeverni tok koji veže Rusiju i Njemačku bez posrednika, op.a.) dovele su do kraha navedenog i perspektivnog američkog projekta.

Putinova alternativa i posljednjem i desetcima drugih projekata koji se odnose na izvoz energenata iz Kazahstana i Azerbajdžana, nad kojima rade 11 američkih i 24 evropske kompanije, jest plinovod i naftovod koji će od Kaspijskog jezera voditi do Crnog mora, u čemu onda Rusija ima potpuni nadzor. U takvom položaju, u kojem se sada nalazi Zapad kada je kaspijska regija u pitanju, njemu preostaje jedino suradnja s Rusijom, Iranom i Turskom kako bi uopće imali pristup strateškoj kaspijskoj regiji.

 

(Bportal.ba)