Piše: Vildana Selimbegović

Koje su posljedice po BiH ukoliko se izađe sa zahtjevom za reviziju tužbe protiv Srbije, ali i koje su posljedice ukoliko i nova presuda opet bude ista? Šta će biti u međuvremenu?

Prošlog ponedjeljka delegacija Vijeća ministara BiH – predsjedatelj Denis Zvizdić, ministri Mirko Šarović, Vjekoslav Bevanda, Igor Crnadak i Ismir Jusko – boravila je u Beogradu. Susret s delegacijom Vlade Srbije, koju je predvodio tamošnji premijer Aleksandar Vučić, protekao je u (iznenađujuće) dobroj atmosferi, donio je i neke konkretne rezultate, planove i dogovore, a vjerovatno najbolji pokazatelj učinaka ove posjete jeste podatak da je Milorad Dodik tog istog dana također bio u Beogradu, no dobacio je jedva do Happy televizije na kojoj se smorio objašnjavajući kako je Vijeće ministara “pododbor Predsjedništva BiH”. U palati Vlade Srbije bila sam dva dana kasnije i još uvijek se s radošću pričalo o “zajedničkom iskoraku Srbije i BiH” i efektima koje je susret delegacija dvije zemlje imao na široke narodne mase: “Svima je laknulo, znate, ljudima je muka od svađa, razmirica i pretnji ratom!”.
Dva su važna događaja prethodila ovoj posjeti. Prvi se (opet) tiče Dodika, koji je samo koji dan ranije dospio na crnu listu SAD-a, a drugi Bakira Izetbegovića, koji je pak odlučio češće boraviti na domaćim televizijama. Gostovanja je otvorio u studiju Face TV u kome ga je ugostio Senad Hadžifejzović: na pitanje šta će biti s revizijom tužbe Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, lider SDA i bošnjački član Predsjedništva BiH je rekao da će odlučiti agent BiH pred Sudom Sakib Softić, ali je istovremeno i najavio tužbeni zahtjev naše zemlje.
Revizija kojoj ističu haški rokovi tiče se tužbe koju je u ime Bosne i Hercegovine podnio još 1993. godine Francis Boyle, američki pravnik i profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Illinois, u to doba savjetnik tadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića. Tužba je Srbiju teretila da je direktno odgovorna za genocid počinjen na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, tvrdeći da je “isplanirala, pripremila, skovala zavjeru, podsticala, ohrabrivala, pomagala, podstrekavala i počinila genocid”. U optužnici je izričito potcrtana sistemska praksa etničkog čišćenja BiH. Proces je počeo 2006, presuda donesena 25. februara 2007, otkada teče desetogodišnji rok za njezinu reviziju. Presudom je – valja se prisjetiti – Srbija oglašena odgovornom jer je prekršila Konvenciju o genocidu, time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid, a nije ni kaznila niti predala učinioce Haškom tribunalu (u tom času Ratko Mladić se još krio). Ali, stoji u presudi, Srbija ne može biti smatrana odgovornom za genocid počinjen u Srebrenici od snaga Republike Srpske, jer “nije počinila genocid ni preko svojih državnih organa, ni preko svojih zvaničnika”.
Poslije ovog suđenja, Srbija je postala prva zemlja koja je po ocjeni Međunarodnog suda pravde prekršila Konvenciju o genocidu. Narodna skupština Srbije je 30. marta 2010. usvojila Deklaracija o Srebrenici, kojom se izvinjava porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se genocid u Srebrenici spriječi “usprkos saznanjima koja su vlasti u Beogradu imale”, kako je kazala u višesatnom obrazlaganju presude Međunarodnog suda pravde predsjednica vijeća petnaestoro sudija Rozalin Higins, precizirajući da je obaveza države, preuzeta Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, da iskoristi sva sredstva kako bi spriječila genocid čim sazna za njega, da je planiran ili počinjen. Srbija to nije učinila, a imala je – ustanovio je Sud – “određeni utjecaj” na bosanske Srbe, policijski, vojni i financijski, te informacije da do genocida može doći.
Sam Boyle je, kada je čuo za najavu revizije, spočitao BiH da deset godina nije uradila ništa. Oni sa boljim pamćenjem, sjetit će se da je i u vrijeme procesa u Haagu ne samo Boyle tvrdio da je naša zemlja izašla nespremna, a ne treba zaboraviti ni da je BiH do sada imala dva puta mogućnost da pokrene reviziju na temelju činjenica koje su postale poznate nakon izricanja prvostepene presude, ali unutar roka od šest mjeseci od dana saznanja za te činjenice. Pravnici tvrde da je prva bila priznanje načelnika generalštaba Vojske SRJ (oslobođenog) generala Momčila Perišića da je u BiH slao vojne efektive, a druga zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ koji su se, nakon donošenja prvostepene presude, pojavili u štampi u BiH.
No, kad se već nije posezalo za pravnim argumentima, u ovom se času (opet) vodi politička bitka: SDA je podržala zahtjev za reviziju tužbe, SDP također, dok Mladen Ivanić krajnje rezolutno odbacuje svaku mogućnost revizije za koju treba i (jednoglasna) suglasnost Predsjedništva BiH do koje, kaže srpski član najviše institucije u BiH, ne može doći. Slično misli i lider SBB-a Fahrudin Radončić, naglašavajući vlastiti pesimizam, ali i činjenicu da ne postoji strategija bošnjačke politike. Što je tačno. Moj je problem što ne postoji strategija bosanskohercegovačke politike, koja je neophodna ukoliko se zaista želi pričati o budućnosti BiH. Sve dok je nema, profitirat će Dodik, jer šta god ko kazao o prošlosti pred Sudom, istina je da se ona mora odraziti na buduće odnose dvije zemlje, Srbije i BiH. Pri čemu se međunarodni eksperti slažu da su šanse da Sud promijeni svoju odluku u novom postupku danas manje nego 2007. godine. Neminovno je također da se novi postupak reflektira i na srpsko-bošnjačke odnose u BiH, ali i na vladajuću koaliciju. Što će reći da je pred aktuelnom vlašću – ali i opozicijom – nekoliko (ozbiljnih) pitanja od kojih je svakako prvo – koje su posljedice po BiH ukoliko se izađe sa zahtjevom za reviziju, ali i koje su posljedice ukoliko i nova presuda opet bude ista? Šta će biti u međuvremenu? Ne znam, zaista, da su sudski procesi ikoga pomirili, ali pouzdano znam da je vrijeme da se makar bošnjačke i probosanske snage dogovore šta su spremne žrtvovati (populizam?) za budućnost ove zemlje i kakvu zapravo zemlju žele. I s kim je misle graditi.
P.S. U Oslobođenje već stižu različita razmišljanja o ovoj temi: naše su stranice otvorene za argumentiranu raspravu.

 

(oslobodjenje.ba)