Piše: Jusuf Trbić
“Dok je u svijetu budućnost neizvjesna, jedino je na Balkanu budućnost izvjesna, a prošlost neizvjesna”, napisao je američki profesor Imanuel Valerstin. Već godinama bez prestanka rade veliki pogoni za proizvodnju nove prošlosti, i to je jedina industrijska grana koja cvjeta u ovom dijelu svijeta. Krenulo je s buđenjem nacionalizma koji je, da bi opravdao svoje apsurdne zahtjeve, odlučno krenuo u potpunu dekonstrukciju dotadašnje kulture pamćenja i stvaranje potpuno nove slike istorije, koja je često dobila groteskne oblike. Tako su notorni nacisti, poput ustaša Ante Pavelića, odjednom obukli odore branitelja domovine, četnici Draže Mihajlovića, koji su vrijedno sprovodili velikosrpski fašistički program pod komandom Nijemaca, odjednom su postali antifašisti. Kako je to moguće, kad postoje milioni dokaza, najviše iz samih njemačkih izvora, koji sasvim jasno govore o kvislinškoj ulozi četnika – to kreatore nove politike nije interesovalo. Ogoromna Miloševićeva propagandna mašinerija napisala je novu, falsifikovanu istoriju, zasnovanu na lažima, mitovima, legendama i novim “srpskim” istinama, i to je bio temelj za nove ratove. Fašisti su rehabilitovani iz sasvim jasnih razloga : Miloševićev režim je doslovno prepisao četnički program “Homogena Srbija”, ubacivši u njega čak i citate iz programa Hitlerove Nacional-socijalističke partije ( gdje je jedan Nijemac, tu je Njemačka, gdje je grob njemačkog vojnika, to pripada Njemačkoj, u državi za sve Nijemce može ostati do 5 posto nearijevaca, narodi više ne mogu živjeti zajedno, Nijemci imaju pravo da objedine sve svoje etničke prostore i žive u jednoj državi, nepodobne treba eliminisati – ubijanjem, protjerivanjem i zatiranjem njihove prošlosti, kulture i identiteta, jer oni svojom brojnošću remete postojanje novog carstva). Milošević je imao sličan problem – da su zamišljenoj državi za sve Srbe pripojena sva željena područja, u toj bi državi bilo jedva 52 posto Srba, što bi bio nerješivi problem. Etničko čišćenje je bila jedina opcija, jedino racionalno rješenje. “Srbi više ne mogu da žive zajedno s Hrvatima”, pisao je tadašnji patrijarh Pavle lordu Karingtonu. “Po mome dubokom uverenju, zajednički život je nemoguć”, govorio je akademik Vasilije Krestić. Dobrica Ćosić je u martu 1992. godine, na Kongresu srpskih intelektualaca u Sarajevu, predlagao : …”moramo se što pravednije razdeliti i razgraničiti s Muslimanima i Hrvatima.” On je tada predložio “federaciju srpskih zemalja” u koju će ući “sve etničke srpske oblasti”. Oni Srbi koji ostanu izvan te zajednice, treba da se dosele. Htjeli to ili ne.
Potvrđuju to i čuveni zaključci Skupštine srpskog naroda u Banjoj Luci od 12. maja 1992. godine. Prvi i najvažniji od tih zaključaka bio je : razdvajanje naroda. Kad je to čuo, čak je i Ratko Mladić izašao za govornicu i rekao da je to nemoguće, da je to genocid. Ali, poslanici su ga ušutkali burnim aplauzom, koji je bio priznanje da je zločin prihvaćen kao temelj stvaranja velike srpske države. Tri dana nakon toga dogodila se Tuzlanska kolona.
Taj je događaj važan kao pokazatelj ideološke i ljudske besramnosti ideologa velikosrpstva, ali i kao primjer psihološke i propagandne pripreme zločina. Jer, do tog 15.maja u Bijeljini su pobijene desetine civila, koji nisu ni znali šta ih je snašlo, još više u Zvorniku, Vlasenici, Bratuncu i Brčkom. O tome do dana današnjeg ni jedan srpski zvanični izvor ne želi da kaže ni riječi –osim ako ne iznosi laži o nekakvoj odbrani nedužnog srpskog naroda od krvožednih Bošnjaka. Tuzla je bila planirana kao sljedeća žrtva, pa su je brojne jedinice JNA, koje su došle iz Slovenije i Hrvatske ( prividno transformisane 27. aprila u Vojsku RS-a) opkolile trostrukim obručem i samo se čekao povod za napad. Rezervisti JNA, koji su još bili u Tuzli, skinuli su petokrake s kape, i, da bi jasno pokazali šta žele, pucali su s kamiona na Jalsku džamiju, očekujući reakciju koja bi poslužila kao opravdanje za napad na grad. Pošto to nije urodilo plodom, smišljena je nova provokacija. Prema dogovoru, iz kasarne su se počele povlačiti jedinice vojske i rezervista, i to bez ikakvih problema. Ali, 15. maja krenula je kolona u kojoj su, narednom potpukovnika Dubajića, bili kamioni s gorivom i minsko-eksplozivnim sredstvima, što je bilo suprotno ne samo dogovoeru, već i elemenatarnim vojnim pravilima. Čim su krenuli, vojnici su počeli pucati, najprije ispred kasarne, a onda, kad su promijenili pravac kretanja, mimo dogovora, kod raskrsnice Brčanska malta osuli su paljbu po okolnim zgradama. Branioci, iako slabo naoružani, odgovorili su na vatru u kojoj je poginulo 48 vojnika ( dobar dio njih kad su eksplodirali kamioni natovareni municijom), poginula su i tri pripadnika tuzlanske policije, kao i jedna slučajna prolaznica. Zanimljivo je da se potpukovnik Dubajić izvukao iz grada prije nego što je ta kolona krenula, a da su neki istaknuti tuzlanski Srbi, nekoliko dana prije toga, upozoreni da izađu s porodicama iz grada, jer će 15. maja “biti svašta”. U bijeljinskim SIM novinama od 15. juna 1992. godine Veljko Milić, predsjednik Srpske opštine Tuzla, kaže : “ Četrnaest mrtvih smo preuzeli i oni su upućeni na VMA na identifikaciju. Treba da preuzmemo još 35 tijela poginulih i veliki broj ranjenih”. Sud u Hagu je konstatovao da u ovom slučaju nije bilo elemenata zločina, jer je vojna kolona, koja je izazvala sukob, bila legitimna vojna meta.
Ali, šta to znači sljedbenicima velikosrpske ideologije? Oni svake godine gromoglasno obilježavaju taj događaj kao nečuveni zločin, baratajući ciframa od 200 ili čak 300 poginulih i pričom o nevinim srpskim vojnicima koji su pobijeni na pravdi Boga. Sve one stotine civila koje su srpske paravojne formacije i vojska pobili do tog 15. maja ne računaju se, kao da ih nije bi bilo. U Bijeljini se svake godine održava velika komemorativna svečanost, a BN Televizija (ali i drugi mediji) pravi specijalne emisije o navodnom zločinu koji se dogodio 70 kilometara odatle i u kojem su žrtve bile naoružani vojnici. Njihove živote treba žaliti, ali o desetinama naših sugrađana, nevinih civila, žena i djece, koje su u prvim danima aprila, mjesec i po dana prije Tuzlanske kolone, pobili arkanovci, nikada ni riječi. Umjesto toga, zločin nad civilima u Bijeljini se slavi kao oslobođenje. Za sve njih vojna kolona koja puca po gradu nije bila legitimna vojna meta, kako je to zaključeno u Hagu, ali takve mete jesu bili civili, žene i djeca u njihovim kućama, pa čak i džamije – u planu generalštaba JNA u Beogradu sve džamije na teritoriji koju si željeli pripojiti Srbiji bile su označene kao vojni objekti. Tako laž dobija neslućene dimenzije. Dodik kaže da djeca u školama u RS nikada neće učiti o genocidu u Srebrenici niti o opsadi Sarajeva, kao što neće nikada čuti za srpske koncentracione logore, za rušenje džamija, za planska silovanja, za masovne grobnice, za strašne zločine i organizovano, sistematsko etničko čišćenje. I poslijeratnu otvorenu diskirminaciju drugih i drugačijih. Ostaće laži, mitovi, stari religijski i ideološki obrasci, priče o stradanjima Srba i nevinosti srpskog naroda i mržnji cijelog svijeta, a posebno komšija, prema Srbima, kao sigurno pogonsko gorivo za neke buduće sukobe. Na tom temelju odgajaju se generacije mladih već više od dvije decenije, i oni su već sad mnogo radikalniji od svojih očeva.
A najnoviji zakon o rezervnom sastavu policije RS-a, najave otcjepljenja, negiranje postojanja države BiH, poruke mržnje i zahtjev da srpska vojna komponenta Vojske BiH postane vojska RS-a i obuče, makar za slavlje, stare ratne uniforme u kojima je, kako kaže Haški tribunal, počinila genocid – pokazuju da možda nećemo morati dugo čekati na ono što niko normalan ne želi. Osim ako u posljednji čas ne proradi odlučnost međunarodne zajednice, kojoj je, najmanje od svega, potreban još jedan belaj na Balkanu.
