Godine mnoge u lavirintu vremena provedoh
U mučnom traganju i najzad nađoh
Tvoje iznenadno lice u dnu tišine
Tvoje tiho lice sa mrežom očiju
U mraku razapetom
Zgusnuto tvoje lice koje u ljuti udara zid
Zvijer jutra kad dođe ničice pada pred njim
Visina ga poput sjenke prati
Riječi mu sva svoja čula poklanjaju
I sve izvore smisla koje posjeduju
Tvoje nevino lice ne plaši se otvaranja
Ni zemlje koja želi da ga zagrli
Tvoje lice koje se ne čudi sebi
Tvoje strijeljano tvoje oživljeno lice
Hram tvog lica što se na trošnim stubovima drži
Tvoje lutajuće tvoje onostrano tvoje duboko
Tvoje lice zakopano u otkucajima mog srca
Tvoje teško lice koje u mojoj krvi diše
Slijepa ulica tvog lica začeta
Na vrhovima mojih prstiju
Tvoje uspravljeno lice koje me čini drugačijim
Tvoje lice koje stoji u podnožju noći
I u uho daljine
Glasom koji se nikad ne vraća
Izgovara moje ime
