Piše: Jusuf Trbić

     U Bosni se ne smiruje politički zemljotres izazvan odbacivanjem zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda u Hagu zbog genocida u Srebrenici. Digla se kuka i motika, a najglasniji su, dakako, bošnjački političari, koji su ovo jedva dočekali, pa da počnu da šutiraju onoga ko se smatra “ prvim u  Bošnjaka”. Što da on bude prvi, kad to mogu ja! Digla se tolika prašina, da se od nje ne vidi suština onoga što se dogodilo. Jeste, napravljena je velika šteta Bosni i Bošnjacima, ali možda nije sve onako kakvim se čini.

Najprije : šta je Međunarodni sud pravde (ICJ) u Hagu  ( registrar Suda) tačno poručio u svojoj odbijenici?

Sakib Softić objašnjava da je  9. marta primio obavijest Registrara Međunarodnog suda pravde u Hagu da Sud neće preduzimati nikakve aktivnosti po Aplikaciji za reviziju, koju mu je predao 23. februara 2017. godine, jer sadržaj odgovora članova Predsjedništva BiH na pismo koje im je Registrar uputio 24. februara 2017. godine ”demonstrira da nikakva odluka nije donesena od kompetentnih organa Bosne i Hercegovine, u ime Bosne i Hercegovine kao države, da zahtijeva reviziju Presude od 26. februara 2007.godine.
“Kao što se vidi iz teksta pisma”, kaže Softić,  “tu nema slova o statusu Sakiba Softića kao agenta u postupku revizije Presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) od 26. februara 2007. godine u predmetu primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanja zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore)”.

Ipak, treba reći da se Softić dan prije nego što je dobio ovo pismo obratio Sudu, za zahtjevom da mu se razjasni da li je i dalje opunomoćeni agent BiH, ili nije. I dobio odgovor da nije, a da država mora da donese zvaničnu odluku o reviziji.

Najviše kritika, sve do zahtjeva za ostavku Bakira Izetbegovića, izazvalo je otkrivanje upravo ove činjenice – da je Međunarodni sud pravde još u maju 2016. godine obavijestio Softića da on više nije ovlašteni agent i da je za pokretanje revizije potrebna nova odluka nadležnog organa, to jest Predsjedništva BiH. Nove odluke nije bilo, pri čemu je takođe doskora bila tajna da je Mladen Ivanić 13. jula prošle godine poslao pismo Sudu, kako bi osporio mandat Softića. I  to je učinio u lično ime, bez saglasnosti Predsjedništva,  na čemu danas toliko insistira. To je takođe bilo vaninstitucionalno djelovanje,  što za njega i ostale srpske političare nije ništa novo. Još zanimljivija je uloga Dragana Čovića, koji je ponovo ustao protiv sopstvene države. Podržavajući bespogovorno velikosrpsku politiku, on je  namjerno zaboravio da je genocid u BiH izvršen i nad njegovim, hrvatskim narodom, kojeg u čitavom RS-u ima manje nego u gradu Sarajevu. On otvoreno nastavlja tradiciju jedne zločinačke para-države na tlu BiH, koja je odlukama u Hagu proglašena rezultatom “ udruženog zločinačkog poduhvata”, pa nije nikakvo čudo što nastavlja i dogovor Karadžić-Boban, radeći tako javno na rasturanju države na čijem je čelu.

Ipak, od svega toga zanimljivije je ponašanje lidera stranaka koje sebe smatraju probosanskim. Oni su, svi do jednog, dali jednodušnu podršku Izetbegoviću da pokuša s revizijom, prihvatajući unaprijed sve što će biti učinjeno. Ali, kad je stigla odbijenica, namirisali su priliku za sebe – i ne prestaju da komadaju plijen, što stvara mučninu čak i kod nepristrasnih posmatrača političke scene.

Nakon svega, moraju se postaviti neka pitanja.

Najprije –  zašto je skrivano to pismo iz maja prošle godine? Jasno je da bi Predsjedništvo BiH odbilo dati saglasnost za reviziju, ali da se za pismo znalo, možda bi se za ovih sedam – osam mjeseci moglo naći neko drugo rješenje. U svakom slučaju, ne bi moglo biti gore nego sad. Uz to, može se postaviti i ovakvo pitanje : zašto se sa pripremom revizije nije krenulo odmah nakon donošenja presude 2007. godine, pa je, u tom slučaju, odluku o produženju mandata Softiću  (ili imenovanju nekog novog agenta) moglo donijeti Predsjedništvo u kojem je bio i Željko Komošić. Makar i preglasavanjem. Ovako, jasno je da je sve urađeno prilično amaterski, na brzinu i navrat-nanos, pa nije ni čudo da je ispalo ovako.

Ali, ne treba izgubiti iz vida da eventualno prihvatanje zahtjeva za reviziju ne bi donijelo ništa novo, tačnije : da šanse za neku drugačiju presudu, koja bi Srbiju ozvaničila kao krivca za genocid –praktično ne postoje. Jer, i do sad je bilo nebrojeno mnogo dokaza o ulozi Miloševićevog režima u ratu protiv Bosne i o namjerama da se ukloni nesrpsko stanovništvo s teritorija planiranih da uđu u sastav Velike Srbije ( a namjera je bitna za dokazivanje genocida). Pomenimo samo formirnje srpskih autonomnih regija u ranu jesen 1991. godine, u čijim je osnivačkim aktima pisalo da će se, kao dio srpske državne zajednice u BiH,  pripojiti Jugoslaviji, ili čuvenu Odluku o šest strateških ciljeva, kojom je planirano razdvajanje naroda, što je čak i Ratko Mladić tada okarakterisao kao put u genocid. Etničko čišćenje, kao ljepše ime za genocid, i to na cijeloj teritoriji koju su okupirali Karadžićevi sljedbenici, do te mjere je dokumentovano, da tu nikakvih sumnji nema. Ipak, sud je priznao samo genocid u Srebrenici, a uz to je učinio i nešto nevjerovatno : prihvatio je da se sakriju dokazi o učešću Srbije u tom genocidu, zbog trgovine sa izručenjem Miloševića i političkih interesa moćnih sila. Teško je i zamisliti da bilo koji sud u svijetu svjesno i namjerno sakriva dokaze u procesu koji se pred tim sudom vodi, i to čak čini tužilac, čija je dužnost da prikuplja dokaze protiv onoga koga  optužuje. Zar neko misli da bi sad sve bilo drugačije?

U svakom slučaju, srpski političari su, svojim protivljenjem reviziji ranije presude, definitivno potvrdili da tu presudu prihvataju. A njome je potvrđeno da je u Srebrenici počinjen najteži zločin – genocid, da su to učinili vojska, policija i oni koji su vladali u RS-u, a da je Srbija kriva što to nije spriječila i nije kaznila zločince. Kažnjavanje zločinaca je naloženo tom presudom. Da vidimo sad hoće li srbijanski lideri, Ivanić i društvo konačno izgovoriti tu riječ, prihvatiti presudu i njene posljedice.

I, što je važnije od toga : da vidimo hoće li konačno probosanski političari moći da sjednu za isti sto i konačno utvrde dugoročnu strategiju očuvanja države, u interesu svih koji Bosnu smatraju svojom domovinom. Hoće li moći, kako to mnogi traže, konačno formirati probosanski politički front, bez mutnih kalkulacija i međusobniog trvenja?

Ćini se da je došao zadnji vakat za to.