Bosna i Hercegovina se u septembru 2016. godine našla u ratu; ili barem u onome što se naziva ‘stanje neposredne ratne opasnosti’.

Piše: Ranko Mavrak                  

‘Ko želio rat, da Bog da mu u kući bio.’
Momčilo Krajišnik, osuđeni ratni zločinac

Što god se dogodi s Bosnom i Hercegovinom, a i regijom kojoj je ta nesretna zemlja odavno potežak kamen o vratu, ostat će zabilježeno kako su se u njoj u rujnu 2016. godine počele stvarati zalihe hrane, razmišljalo o preventivnoj kupnji buradi za vodu, ali i raspitivalo ima li kod rodbine koja je na vrijeme utekla do kakve dovoljno daleke Australije mjesta za još po nekog nevoljnika koji sam sebi ponovo predbacuje jer se opet našao u ulozi “glupog Bosanca” što su ga po tko zna koji put u životu prevarili, uvjeravajući ga prije toga kako ga za njegovo ljudsko i narodno dobro pljačkaju, lažu, huškaju, izluđuju i, na kraju, guraju da se iz gliba u kojega je gurnut vadi sam kako god zna i umije.

Za neupućene, Bosna i Hercegovina se, zapravo, u rujnu 2016. godine našla u ratu. Ili barem u onome što se naziva “stanje neposredne ratne opasnosti”.  Za početak verbalnom, no i put na kraj svijeta započinje prvim korakom. Istina, rat nitko nikome nije službeno objavio, no takav se zaključak nameće i nakon površnog pogleda na kakve televizijske informativne emisije, nakon nemarnog surfanja po regionalnim portalima, ili listanjem novina dok u dokolici čekate tramvaj kojega nema-pa-nema.

Prednjače u formiranju kataklizmičnih zaključaka, kao i obično, tabloidi – tiskani ili elektronički – koji jednostavno uživaju u svakoj situaciji u kojoj će namirisati bilo kakav trag krvi, pa se onda razjareno baciti na potencijalnu žrtvu. “Rat u Bosni – dobit ćete ga”, “Republika Srpska nestat će u krvi za 15 dana”, “U Sarajevu spremaju veliko zlo”… tek su neki od naslova na prvim stranama  srbijanskih tabloida od 21. rujna, kojima je izjava jednog umirovljenog generala i zaboravljenog političara postala ključnim dokazom teze o novoj protusrpskoj uroti, čiji je krajnji cilj uništenje bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska.

Kako razmišlja Laza iz Surdulice

Konzumenti medija koji su objavili takve naslove uglavnom pripadaju onoj nezahtjevnoj kategoriji pokornoga puka, koji drži kako u svakoj laži ima makar zrnce istine, za dokaze o onome što mu se kao teza dopadne ne pita, a u načelu drži kako ga je usmena povijest što ju je kao dijete slušao od “starijih i mudrijih” naučila svemu što je bitno.

“Evo, ženo, opet oni muslimani hoće da kolju Srbe”, jedino je što je kao zaključak svojoj supruzi nagnutoj nad štednjakom mogao prenijeti kakav Laza iz Surdulice, vrativši se kući nakon što je u autobusu koji ga je tamo dovezao preko ramena suputnika ugledao vrišteću naslovnicu Informera ili Kurira.

I, što je tu stvarnost? Ono što je Lazin zaključak, ono što poručuju naslovi, ili ono što je “predmet rasprave”? Pa, nijedno od to troje. Riječ je o projekciji. Baš kao što je u ovom slučaju riječ o projekciji u gradnji premisa na temelju kojih se dolazi do katastrofične konkluzije, koja opet sve tjera da podmazuju skrivene puške i vade iz stogova sijena bestrzajne topove jedva skrivene od brojnih “žetvi”, u kojima se protekla dva desetljeća bezuspješno pokušavalo očistiti ovu zemlju od takvih ratnih trofeja.

Umirovljeni ratni zapovjednik Armije Bosne i Hercegovine iznio je pretpostavku kako bi referendum u RS-u o tome hoće li se li neće poštovati odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine mogao sve vratiti u stanje prije Daytona, “a onda neka nam Bog pomogne”. Iznio je i ocjenu kako se u slučaju sukoba RS, “po svim parametrima, ne bi mogla održati više od deset do 15 dana”.

Sefer Halilović je školovani vojnik, pa vjerojatno zna parametre raznih vojnih doktrina i strategija. No, ti parametri nemaju nikakve veze sa sadašnjom realnošću u Bosni i Hercegovini, državi bez ikakve respektabilne vojne sile, s petnaestak posvađanih raznih policijskih i sigurnosnih agencija, koje, u najboljem slučaju, mogu djelovati kako kakve domobranske postrojbe, koje će svaka za sebe čuvati svoj mali kanton.

Širenje mržnje, uvreda i prijetnji

Nitko nikoga tu ne bi mogao uništiti, iako bi se, ruku na srce, lako našao kakav nacionalno osviješteni entuzijast, koji bi rado zapalio kuću susjeda inovjerca, ne bi li, barem na kratko, zaboravio kako plaću nije dobio dvije i pol godine, staž mu nije uplaćen od 1996. godine, a račun za komunalije mu se nagomilao do iznosa od kojega bi valjda mogao kupiti barem sobu u vili poput one Milorada Dodika u Beogradu. Ukratko, u Halilovićevu slučaju riječ je o prosudbi osobe koja nema nikakva utjecaja na donošenje odluka i izrade bilo kakvih strategija i koja na jednoj lokalnoj televizijskoj postaji lamentira o tome što bi bilo kad bi bilo.

I tko je onda taj koji “u Sarajevu sprema veliko zlo”? Valjda Halilović i članovi njegove uže obitelji. No, i za takvu tezu trebao bi pokoji dokaz, a ne tek gotov zaključak.

Ipak i u ovom igrokazu ima nešto poučno. Apsurdni naslovi u beogradskom žutom tisku ne bi bili mogući bez dugotrajne pripreme terena za takvo što. Širenje mržnje, uvreda i prijetnji, u čemu se posebice ističu osobe poput Dodika i ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića, stvoril su spiralu iz koje proistječu tek nove mržnje, uvrede i prijetnje.

Svojevrsna “topnička priprema” režima Slobodana Miloševića za rat u bivšoj Jugoslaviji stajala ga je značajnih napora da kroz medije unese dovoljnu količinu mentalnog zagađenja, koje je i najodvratnije stvari učinilo mogućima i prihvatljivima. Jeste da su za to trebale godine, u kojima je streljivo za nove ratove bila tvrdnja kako, zapravo, “oni drugi” spremaju pokolje, pa ih stoga valja preventivno etnički očistiti. Jašući tog istog konja zlokobne promidžbe, i Dodik danas mrtav-hladan izriče tvrdnje poput onih da RS postoji kako se Srbima ne bi ponovio Jasenovac.

A sad – beogradska parada

Zna sve to dobro aktualni šef srbijanske diplomacije, jer je i sam bio dio tog stroja za širenje mržnje, kojega su 2000. godine sami Srbi rušili bagerima. “Halilović govori ono što [predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir] Izetbegović misli”,  Dačićeva je ocjena. Kako šef srbijanske diplomacije zna što točno misli Izetbegović ostalo nam je nepoznato. No, i bez kakvog dokaza Dačić dalje sugerira kako Halilovićeve prijetnje stoga valja shvatiti ozbiljno. To što govori umirovljeni general bez vojske, drži Dačić, pokazuju da postoje ratni planovi, pri čemu je referendum samo izgovor, a stvarna je nakana da se ratom uništi RS.

Kompromis bi se, kako cijeni, postigao da su u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine htjeli promijeniti “makar jedan zarez” u svojoj odluci o neustavnosti 9. siječnja kao Dana RS-a. Možda bi Dačić takav recept za funkcioniranje pravne države i vladavinu zakona mogao primijeniti u Srbiji? Ili se tamo podrazumijeva da ustavni suci znakove interpunkcije u svojim odlukama stavljaju tamo gdje im političari kažu?

Napokon, uz svu miroljubivu retoriku koja dolazi iz Beograda, iz usta Dačićeva nominalnog šefa Aleksandra Vučića, upravo u tom će gradu 20. listopada, kako je najavljeno, istog dana kada se pisalo o tome kako “muslimani spremaju rat”, biti održana vojna parada. U nazočnosti ruskog premijera Dmitrija Medvedeva. Bude li tog “eventa”, nema dvojbe, na počasnoj će tribini ponovo biti i Dodik, kao u ranijim sličnim prigodama. I kakva je to poruka?

 

(http://balkans.aljazeera.net/)