Piše: Jusuf Trbić
Bio sam jedan od svjedoka u Sudu BiH na suđenju za ubistvo 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić i sa mjesta na kojem sam sjedio gledao sam lica ubica. Djelovali su mirno, skoro nezainteresovano, dok se pričalo o neopisivom zločinu nad mirnim ljudima, ženama i djecom. Kao što je poznato, u noći između 24. i 25. septembra 1992. godine pripadnici policije RS-a izveli su iz kuća u Bukrešu 22 civila, među kojima je bilo i osam žena (četiri su bile starije od 60 godina) i sedmoro djece (najmlađe dijete je imalo samo 6 godina), odveli ih na obalu Drine kod Balatuna i pobili tako što su izvodili po dvoje- troje iz vozila i ubijali ih, čak i pucanjem iz sačmarica. Kako je ispričao tužilac, kad je došao red na majku koja je držala za ruku svoju djevojčicu, nesretna žena se ukočila od straha i nije mogla koraknuti. Njena mala kćerka je rekla: „Hajdemo mama“.
Nakon svega, leševe su pobacali u rijeku i mirno se vratili u policijsku stanicu.
U sudnici, pod baražnom vatrom advokata – branitelja ubica, pogotovo Slobodana Cvijetića iz Bijeljine, čudio sam se svemu: i advokatu koji tako strastveno brani ubice, ne prezajući ni od uvreda na račun svjedoka, i onima koji sjede na optuženičkoj klupi, jer niko od njih (s izuzetkom Duška Tomića, koji, uz saglasnost članova porodica, brani Stevu Bokarića, da bi ostao uključen u proces za čije je pokretanje najzaslužniji), nije pokazao ni trunku saosjećanja, ni trunku ljudskosti, ni trag kajanja, o izvinjenju za zločine da i ne govorim. Pitao sam se i tada, a i dugo vremena kasnije, da li ti ljudi mirno spavaju, sanjaju li ponekad bar djecu koju su pobili, da li im je nekad zadrhtala ruka dok su milovali svoju djecu, da li im je srce ikad zastalo kad se sjete svega? Pitao sam se i kako Bijeljina može da slavi Dan oslobođenja 24. septembra, a da se učesnici u proslavi ne sjete ovog užasnog zločina i naših nedužnih sugrađana koji su toga dana 1992. godine pobijeni samo zato što su imali drugačija imena. Jednom sam u otvorenom pismu javno pitao BN Televiziju i RTRS, koji nikad ni riječi nisu rekli o ovome, da li bi se tako ponašali i da su pobijena srpska djece, žene i civili. Nisu mi odgovorili, ali nema sumnje u to šta misle. A sve dok su za političare, novinare, javne radnike, pa i običan svijet nevažna ubijena djeca, samo ako su imala pogrešna krvna zrnca, neće biti mira i sreće ni za koga na ovom nesretnom komadiću planete.
Kao što je poznato, već duže vrijeme traje suđenje za ovaj zločin, optuženi su tadašnji pripadnici policije: Živan Miljanović, Jovica Petrović, Mirko Simić, Ljubo Marković, Slavenko Kočević, Zvonko Pržulj, Milenko Samardžija i Kosta Stanić, nekadašnji rukovodioci i pripadnici policijskih snaga iz Bijeljine i Sokoca. Uz njih je optužen i Stevo Bokarić. Milenko Samardžija, zvani Travka i Žabac, optužen je i da je na obali Drine iz neposredne blizine pucao u trojicu muškaraca koje je 11. septembra 1992. privela policija. Među trojicom ubijenih bili su i Faruk Bilalić i Mustafa Salković. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Radomira Marića zvanog Čudi. Iz Tužilaštva su potvrdili da se Marić takođe tereti za zločin počinjen nad žrtvama iz porodica Sejmenović, Sarajlić i Malagić u Bijeljini 1992. godine. On se, kako su naveli, nalazi u Švicarskoj, čije državljanstvo i posjeduje.
Posebno je zanimljiv slučaj Gorana Sarića, koji je tokom rata bio komandant Specijalne brigade policije Republike Srpske. Do sada mu se dva puta sudilo za ratne zločine u BiH, ali je oba puta oslobođen zbog nedostatka dokaza. Osumnjičen je da se, u ovom slučaju, dobrovoljno prijavio da ubija civile, da ubija djecu, i da je među prvima pucao. Nije se odazivao pozivima na suđenje, zbog bolesti, kako je tvrdio, a onda je pobjegao u Srbiju, gdje mu se , koliko se čuje, zdravstveno stanje naglo popravilo. Danas je on policijski general u penziji.
Zanimljivo je i to da nije optužen niko od nalogodavaca ovog zločina, mada je jasna umiješanost vrha tadašnjeg MUP-a RS-a, jer su “Pahuijicama”, čiji su pripadnici izvršili i druge zločine u Bijeljini, komandovali isključivo Mićo Stanišić, tadašnji ministar MUP-a, i Tomislav Kovač, njegov zamjenik. Stanišić je u Hagu oslobođen za ovaj zločin, ostaje, dakle, Kovač, koji mirno živi u Srbiji. Kad su, dan nakon ovog zločina, bijeljinski četnici objavili saopštenje o tome na Radio-Bijeljini, Tomislav Kovač se javio pismom (možete ga naći u prvom dijelu moje knjige “Majstori mraka”), koje je tada bilo tajno i u kojem izražava revolt zbog javnog saopštenja četnika, uz konstataciju da „nije srpski da se objavljuje nešto tako“. Teško je povjerovati da se ovako težak zločin, počinjen zato da se Bošnjaci natjeraju da bježe) mogao počiniti bez znanja i učešća vrha bijeljinskog MUP-a i službe DB-a, ali za sad sve ostaje na onima koji su pucali.
Deset godina nakon zločina, 2002. na groblju u Sremskoj Mitrovici pronađeni su posmrtni ostaci 13 tijela, ukopani pod oznakama NN. Za sva nađena tijela postojala je uredna dokumentacija koju su vodili srbijanski organi i institucije. Nakon identifikacije i obdukcije, 30. jula 2005. ukopani su na mezarju Lipić-Selimovići u Bijeljini. Do 2011. pronađeno je i sahranjeno 18-oro, a četvero se još uvijek vode kao nestali.
Dakle, ovaj strašni zločin počinili su pripadnici policije, koja je inače zadužena da, u ime države, štiti građane, a policija je, u većini takvih slučajeva, odvodila ljude koji su kasnije ubijeni. Na žalost, do sad se rijetko postavljalo pitanje najodgovornijih, onih koji su rukovodili cijelim sistemom zločina, gdje god da je zločina bilo. A bez toga, čini mi se, neće biti ni pravde, ni pomirenja, ni budućnosti.
