Piše: Dragan Bursać
Sud Bosne i Hercegovine upravo je srušio jedan od najvećih političkih mitova posljednjih dvadeset godina presudivši da famozno “legitimno predstavljanje“ u izboru članova Predsjedništva BiH nema uporište ni u Ustavu ni u Izbornom zakonu. Čovjek bi pomislio da je priča završena. Ali svi znamo da političari ne šljive ni dva posto sud i zakone!
Prije nego što počnete čitati, važna napomena: Tekst se sastoji iz dva dijela i nužno ih je pročitati u cjelini kako biste shvatili pun apsurd življenja u Bosni i Hercegovini.
Prvi dio-I šta ćemo sad?
Ponekad se u ovoj našoj Bosni i Hercegovini dogodi trenutak u kojem pravo progovori potpuno jasno, bez fusnota, bez političkih prevodilaca i bez naknadnih tumačenja. Upravo takav trenutak donijelo je Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine odbijajući žalbu HSP-a na kandidaturu Slavena Kovačevića.
Sud je napisao ono što pravnici a i svi mi ostali odavno znamo, a nacionalističke politike godinama pokušavaju pretvoriti u dogmu: Dakle, princip “legitimnog predstavljanja“ u izboru članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine NE NALAZI se ni u Ustavu BiH ni u Izbornom zakonu.
I šta ćemo sad?
Kao čovjek koji voli ovu zemlju osjećam zadovoljstvo jer je jedna pravna podvala razotkrivena u samom središtu pravnog sistema. Godinama se građanima prodavala politička konstrukcija kao ustavna norma. Oko nje su se vodili pregovori, blokirali procesi, prijetilo krizama, ucjenivalo, pisale međunarodne inicijative i prekrajala budućnost države. Sada je Sud BiH artikulisao ono što je jedino mogao izgovoriti: Takvog principa u pravnom poretku Bosne i Hercegovine jednostavno NEMA. Nema i gotovo. The End! Finito! Konjec!
Presuda, na sve to, ima mnogo šire značenje od jednog izbornog spora. Ona ruši višegodišnji narativ prema kojem svaki narod mora imati svog “autentičnog“ predstavnika u Predsjedništvu, iako takva formulacija NIKADA nije živjela u Ustavu Bosne i Hercegovine. Ustav govori o jednom Bošnjaku, jednom Hrvatu i jednom Srbinu koji se biraju na propisan način. Sud je upravo to i ponovio, odbacujući pokušaj da se politička parola pretvori u ustavnu kategoriju.
Podvala “Ljubićevog slučaja” i poučak za CIK
Jednako je važan dio obrazloženja u kojem Sud podsjeća da se odluka Ustavnog suda u predmetu Ljubić odnosi na izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH, a nikako na izbor članova Predsjedništva. Godinama se upravo tom presudom mahalo kao univerzalnim dokazom za sve zahtjeve HDZ-a. Sada je i ta manipulacija ostala bez pravnog pokrića.
Sud je otišao i korak dalje. Centralna izborna komisija, kaže presuda, prilikom ovjere kandidature nema pravo procjenjivati ko jeste, a ko nije “legitimni predstavnik“ bilo kojeg konstitutivnog naroda. Takva nadležnost ne proizlazi ni iz Ustava ni iz Izbornog zakona. Drugim riječima, politička želja godinama se pokušavala predstaviti kao pravni standard, a Sud je tu konstrukciju jednostavno uklonio iz pravnog prostora Bosne i Hercegovine.
U uređenoj državi ovakva presuda zatvorila bi jednu višegodišnju političku raspravu. Svako dalje pozivanje na “legitimno predstavljanje“ u izboru članova Predsjedništva ostalo bi tek degutantan nacionalistički politički slogan bez ikakve pravne težine.
Nažalost, Bosna i Hercegovina odavno funkcioniše po sasvim drugačijim pravilima.
Dio drugi-Ustav i zakoni su tu da bi ih rušili?!
Dovoljno je pogledati političku stvarnost pa shvatiti da sudske presude često vrijede samo dok ne zasmetaju centrima moći. Onda počinje poznata predstava u kojoj se zakoni prilagođavaju željama stranaka i političkih moćnika, Ustav postaje glina u rukama političkih trgovaca, a međunarodni posrednici objašnjavaju kako je “realnost na terenu“ važnija od pravnog poretka.
Zato pitanje glasi: Šta će uraditi Trojka, HDZ i SNSD, koliko god se mi pravili da je Sud iznad njih?
Jer, ukoliko je Sud utvrdio da “legitimno predstavljanje“ u Predsjedništvu nema nikakvo ustavno ni zakonsko uporište, ostaje samo jedna mogućnost za one koji od tog koncepta godinama žive. Pokušat će promijeniti Ustav i Izborni zakon kako bi pusta politička želja postala pravna norma. Bosna i Hercegovina već je gledala slične pokušaje. Svaki put su dolazili zapakovani u evropski celofan, uz obavezne priče o stabilnosti, kompromisu i funkcionalnosti države, dok se ispod omota nalazila sasvim obična nacionalistička preraspodjela političke moći.
A iskustvo nas uči da pravna istina i politička praksa u Bosni i Hercegovini rijetko hodaju istim putem.
Dodik kao takav
Sjetimo se samo Milorada Dodika. Napad na ustavni poredak, otvoreno ignorisanje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, donošenje zakona kojima se pokušava suspendovati država na dijelu njene teritorije. Sve je to trebalo imati vrlo jasne pravne posljedice. Umjesto lisica na rukama gledali smo beskrajne političke pregovore, diplomatske sastanke i beskonačne analize o tome kako “treba sačuvati stabilnost“.
Poruka koja je tako poslana mnogo je opasnija od bilo koje pojedinačne odluke. Građanima se pokazuje da zakon vrijedi selektivno, da postoje jednaki i jednakiji, a političkoj eliti da svako dovoljno uporan može natjerati institucije da se prilagođavaju njegovoj volji.
Najsvježiji primjer stigao je gotovo istovremeno sa ovom presudom.
CIK, CIK pogodi
Centralna izborna komisija odlučila je da glasački listić nosi oznake “bošnjački član“, “hrvatski član“ i “srpski član“ Predsjedništva Bosne i Hercegovine, iako je upravo oko tog pitanja član CIK-a Suad Arnautović upozorio da takva formulacija nije u skladu sa Ustavom i Izbornim zakonom. Ja ću vas podsjetiti na odluku Suda koja je donesena sad i koju ste gore pročitali: Centralna izborna komisija, kaže presuda, prilikom ovjere kandidature NEMA pravo procjenjivati ko jeste, a ko nije “legitimni predstavnik“ bilo kojeg konstitutivnog naroda.
Ustav, opet ponavljam, govori o članu Predsjedništva Bošnjaku, članu Predsjedništva Hrvatu i članu Predsjedništva Srbinu. Razlika djeluje gramatički sitna, a pravno je ogromna. Jedna formulacija označava pripadnost osobe, druga sugeriše predstavljanje cijelog naroda. Upravo na toj razlici godinama se gradi čitava politička ideologija.
Paradoks postaje gotovo groteskan.
Sud vs CIK vs Zdrav Razum
Istog dana jedna državna institucija jasno kaže da “legitimno predstavljanje“ u Predsjedništvu nema ustavno uporište, dok druga državna institucija kroz izgled glasačkog listića nastavlja održavati upravo onu političku logiku koju je Sud upravo odbacio.
Kako onda očekivati da građani vjeruju pravnoj državi?
Kako očekivati dosljednu primjenu zakona kada ih razvlače upravo oni koji su plaćeni da ih štite?
Kako objasniti mladom ili bilo kojem čovjeku da poštuje propise kada svakodnevno gleda institucije koje ih tumače prema političkoj potrebi?
Odgovor na ta pitanja određivaće budućnost Bosne i Hercegovine mnogo više od same presude.
Jer, problem odavno ne stanuje u tekstu Ustava. Problem stanuje u političkoj kulturi koja svaki zakon doživljava kao privremenu prepreku, a svaku presudu kao početak nove trgovine. U takvom ambijentu međunarodna zajednica prečesto pristaje na logiku da se pravo prilagođava političkim zahtjevima umjesto da politika poštuje pravo. Tako nastaju beskrajni pregovori o stvarima koje su već napisane u Ustavu, već potvrđene u zakonima i već objašnjene u sudskim presudama.
Zato ova odluka Suda Bosne i Hercegovine predstavlja mnogo više od pobjede jedne kandidature. Ona predstavlja rijedak trenutak u kojem je pravni sistem podsjetio da država još ima vlastita pravila.
Ostaje da se vidi( mrzim i ovu sintagmu ali stoji) hoće li ih poštovati oni koji svakodnevno polažu zakletvu upravo na taj Ustav ili će, kao toliko puta do sada, krenuti u novi pohod na njegovo prekrajanje čim im presuda pokvari političke planove. Ako mene pitate, skeptičan sam.
U idealnim uslovima država počinje onoga trenutka kada političari prihvate zakon kao granicu vlastite moći. Sve prije toga predstavlja tek predstavu u kojoj se Ustav čita samo onda kada odgovara partijskim interesima.
Daleko smo mi od idealnog!
(autonomija.info)
