GODIŠNJICA NEUSPJELOG UDARA U TURSKOJ: Svjedočimo li nastanku novog bošnjačkog praznika?
Svega četiri dana nakon 11. jula, Bošnjaci usred najvrelijeg mjeseca u godini dobijaju još jednu memorabiliju koja podsjeća na oružje, smrt, krvoproliće…
Piše: Ozren Kebo
Petnaestog jula 2016. godine umalo nije došlo do državnog udara u Turskoj. Nakon nekoliko sati neizvjesnosti, puč, srećom, propada, a nakon nekoliko godina u Sarajevu i dijelu Bosne i Hercegovine u kojima su Bošnjaci većina, sjećanje na taj događaj polako poprima obrise praznika.
Istina je da se u Sarajevu sjećanje na neuspjeli udar održava pod okriljem Ambasade Republike Turske i tu se nema šta prigovoriti. Sve ambasade imaju svoje programe, datume i godišnjice, i neotesano bi bilo turskim prijateljima spočitavati ono što rade i drugi. Ali iz godine u godinu, lagano i neprimjetno, ovaj događaj se polako prelijeva izvan nadležnosti i fizičkih gabarita jedne ambasade i postaje događaj od kulturološke važnosti za Bosnu i Hercegovinu, odnosno za jednu njenu etnonacionalnu trećinu. U sarajevskoj Vijećnici je, uz bogat vjerski i kulturni program, svečano obilježena treća godišnjica neuspjelog udara, Stari most je u čast ovog (ne)događaja neko veče bio iluminiran u bojama turske zastave, lani je sadnjom drveća prijateljstva u Mostaru obilježena druga godišnjica neuspjelog pokušaja, a ovogodišnja, druga po redu, Trka za demokratiju u Vilsonovom šetalištu, koja je također posvećena istom iventu, ima sve preduslove da se izrodi u tradicionalnu manifestaciju. Tako nakon 11. jula, što je s pravom datum koji se planetarno obilježava, Bošnjaci usred najvrelijeg mjeseca dobivaju još jednu memorabiliju u čijem su središtu oružje, smrt, politika… Najveće zasluge za ovaj praznični teferič idu na adresu Stranke demokratske akcije. Pri tome još niko nije postavio pitanje kojeg i kakvog smisla ima obilježavati godišnjicu neuspjelog državnog udara u tuđoj zemlji.
Ispod ove pomalo šašave tradicije u nastanku dešava se još jedan tursko-bosanski (ili bi možda preciznije bilo reći tursko-bošnjački) proces koji u javnosti izaziva pažnju. Tokom nedavne posjete Bosni i Hercegovini, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan od Predsjedništva BiH zatražio je izručenje osam tzv. gulenovaca. Milorad Dodik odmah je odgovornost prebacio kolegama Željku Komšiću i Šefiku Džaferoviću, što bilježimo kao jednu od rijetkih prilika kad je Dodik u pravu, a Dragan Mektić je izjavio da nas Erdoğanov zahtjev dovodi u delikatnu situaciju, što sad bilježimo kao jednu od rijetkih prilika kad Mektić nije u pravu. Kakva delikatna situacija? Nema situacije: poštujemo li zakone, zahtjev za izručenje je neosnovan i ljudi ne smiju biti izručeni. Ali zakon je jedno, a politika je drugo. Čak je drug Tito svojedobno prigovarao pojedinim sudijama i tužiocima da se “pridržavaju zakona kao pijan plota”. Vrlo zgodna fraza: budemo li se pridržavali zakona kao pijan plota, što je najvažniji uvjet pravne države, takozvani gulenovci ne bi trebali strahovati od izručenja. Međutim, advokatski tim inkriminiranih turskih građana upozorava da je situacija ispolitizirana i da postoji “strašan pritisak na institucije BiH da ovaj slučaj riješe kroz politički dogovor, a ne kroz pravni”. Također, advokati upozoravaju da je Sud BiH u “dva navrata donio presudu kojom je odlučio negativno i to jer UN nije nikada prihvatio FETO kao terorističku organizaciju”. I “Evropski sud za ljudska prava jasno je kazao kako nijedan državljanin Turske ne može biti izručen ako Turska ne posjeduje jasan dokaz da je taj neko počinio krivično djelo”.
Tako za sada stoje stvari. Jedna moćna prijateljska država, kakva je Turska, ponekad ne mora uraditi ništa da bi joj se međunarodne političke želje u Bosni i Hercegovini ispunile. Sjetimo se da je svojevremeno poništena odluka Gradske uprave da pisac Orhan Pamuk postane počasni građanin Sarajeva. Teško je povjerovati da je ijedan turski diplomat tražio sličnu uslugu, to su bošnjački politički faktori uradili samoinicijativno i razdragano, pogađajući želje starijeg brata.
Kako god da bilo, Sarajevo u budućnosti, izgleda, postaje bogatije za još jednu trku demokratije. I možda ne samo Sarajevo. Imajući u vidu degutantni nivo snishodljivosti kakav Milorad Dodik ispoljava svaki put kada se susretne s Erdoğanom, nije isključeno da dogodine, osim Starog mosta u Mostaru, i Kastel u Banjoj Luci osvane, tj. osmrkne u bojama turske zastave. A i Laktaši možda dobiju još jednu demokratsku utrku. Radosno hrlimo u susret novom prazniku.
(analiziraj.ba)
