Piše: Jusuf Trbić

Ulice su linije života na zemaljskom dlanu. Danima i godinama njima prolaze koraci koji se završavaju u nebu. Generacija za generacijom korača, puzi, trči i skakuće tamo i ovamo, pa nestaje u tamnom bunaru vremena, a dolaze novi ljudi i novi koraci, sve brojniji, ulice rastu s njima, pružaju se, kao pipci, na sve strane, i taj gradski krvotok neprekidno teče, kao rijeka koja, u stotinama rukavaca, traži svoje ušće, i nikad ga ne nalazi.

Kao i ljudi, i ulice, s vremena na vrijeme,  mijenjaju odjeću, dobijaju nova lica, stavljaju nakit od zelenila, zidova, prozora i fasada, pa ga skidaju, sve se mijenja, samo su isti oblaci koji odozgo zaviruju u zatamnjene sobe i u oči prolaznika. Ulice su cijevi kroz koje grad diše, one označavaju red koji svaki grad mora imati da bi bio grad. A taj je red počesto narušen promjenama imena ulica, što na Balkanu obavezno čini svaka nova vlast. Pa kad se ulicama izbrišu stara, a daju nova imena, nastane zbrka i u sadašnjosti, i u prošlosti. Pojave se, tako, sjenke nekadašnjih ljudi, koji, mučeni  nostalgijom,  ponekad obiđu ulice koje nose njihova imena. Oni tako povezuju zemaljski i nebeski krvotok.  Godinama  dolaze, prošetaju svojim ulicama, zadovoljni, ljutiti ili začuđeni zbog onoga što zateknu, kako kad, pa odlaze, sigurni da ipak nisu zaboravljeni. A onda dođu jednom, a njihove ulice – nema. To jest, ima ulice, ali nema njih, ulicu je dobio neko drugi, često nepoznat. Najgore je u ovo novije doba. Dođe, tako, duh velikog antifašiste, borca koji nije žalio svoj život u borbi protiv zločinaca, kad tamo – njegovu ulicu dobio zločinac protiv koga se on borio. Desi se čak i to da trg koji je bio posvećen žrtvama fašizma, dobije ime fašiste – đenerala Draže Mihajlovića, na primjer, a na tom trgu, Bože sačuvaj, ostane bista narodnog heroja koga su zaklali četnici tog istog đenerala! Pa kad se tu sretnu sjeni ubijenih i ubica, nastane neviđena zbrka u dušama njihovih potomaka. I ta zbrka je prava slika naših današnjih života i našeg viđenja istorije koja nas ničemu nije naučila.

 

Heroji došli i otišli

        Završetak Drugog svjetskog rata donio je opštu promjenu naziva ulica. Svuda, pa tako i u Bijeljini. Trg oslobođenja, Titova ulica, Ulica narodne revolucije, 7 sekretara SKOJ-a, 1. maja i 4. jula, brojni narodni heroji i istaknuti revolucionari  dobili su  svoje ulice, grad se ubrzano razvijao i širio, pa je i revolucija zauzimala sve više ulica. Na početku turske uprave, 1533. godine,  na cijelom prostoru bijeljinske opštine bila su samo četiri naselja sa 89 kuća, da bi se, nešto kasnije, 1548. godine, kad se stanje stabilizovalo, taj broj povećao na 17 naselja sa 722 kuće. Na kraju turskog doba, 1875. godine, Semberija je imala oko 30 hiljada stanovnika, a sam grad nešto više od 6 hiljada ( 6.074). Nakon Drugog svjetskog rata demografski razvoj je dobio tempo kakav nije imao nikad, ni prije, ni poslije toga. Bijeljinska opština je 1948. godine imala 66.413 stanovnika, da bi se taj broj 1991. godine povećao na 96.988. Rastao je i broj ulica u gradu, a imena tih ulica bila su u skladu s njegovanjem revolucionarnih tradicija. Ulice su dobili svi istaknuti bijeljinski antifašisti, među njima i : Rodoljub Čolaković, Hamza Hamzić, Mirko Filipović, Fadil Jahić-Španac, Nikola Spasojević, Meho Džafić, braća Gavrić, Alija Alijagić, Đedo Kecmanović, Dimitrije Lopandić, Mošo Alkalaj, braća Subotić, Radojka Lakić, Veljko Lukić Kurjak. Ulice su dobili i : braća Pajkanović i braća Zelenović, Živojin Mitrinović, braća Marinković, Nikola Mačkić, Lazo Stojanović Lazić, braća Lukić, braća Psončak, Mehmedalija Akaratović, Tifa Lipničević, Ivica Karnaš, Adem Ademović, Juso Duraković, Juso Šehović, Slobodan Jelačić, Jozef Koukal, Branko Stojanović Krvavi, Danko Kabiljo, Vojo Ivanović Crnogorac, Sakib Hajrić, David Perera, Slavko Mićanović, Vojin Bobar, Osman Gruhonjić, Herta Baum, Mirko Mijojlić, braća Kokanović i mnogi drugi. U Janji su bile ulice : Huse Skokića, Đorđa Vasića, Salke Bajrića, braće Lazić, Huseina Ćemerlića, braće Blagojević, Radojke Maksimović. Bila je to svojevrsna mapa revolucionarnog pokreta Semberije i dug onima koji su izborili pobjedu protiv  mraka fašizma.

Naravno, bili su tu i ljudi neprolaznog značaja, poput Nikole Tesle, Egona Ervina Kiša, Njegoša, Puškina, Vuka Karadžića, Ivana Gundulića, Ruđera Boškovića, Mihajla Pupina, Ljudevita Gaja, Svetozara Markovića, Vase Pelagića, Dositeja Obradovića, Ivana Mažuranića, Đure Jakšića, Branka Radičevića, Luja Pastera, Ive Andrića…

A onda je došlo vrijeme najcrnjeg nacionalizma. Krenuo je velikosrpski pohod, a bijeljinska vlast odavno je bila spremna za to. Jedan od prvih njenih koraka bila je temeljita izmjena naziva ulica, trgova i javnih institucija, i to se dogodilo već 10. aprila 1992. godine, što znači da je sve bilo pripremljeno mnogo prije nego što se začuo prvi pucanj. O fašističkoj prirodi velikosrpske ideologije svjedoči i činjenica da su, kao sunđerom, odmah bila izbrisana imena skoro svih antifašista (ostalo je samo nekoliko njih, ali bez ijednog narodnog heroja), a izronila su imena notornih zločinaca, poput Draže Mihajlovića, Raje Banjičića, Pere Stanića. Nečuveno je i morbidno da je ulicu  dobila čak  i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda, koja je počinila strašne zločine nad civilima u Bijeljini. Svoje ulice dobili su i Jovan Rašković, profesor Bakajlić, Ilija Garašanin, vladika Nikolaj Velimirović, Bajo Stanišić, major Gavrilović, Nikola Pašić, srpska vojska, srpski sveci i mitski junaci, srpske vojvode i hajduci, čitava bulumenta likova koje je istorija davno pregazila. Promijenjena su i imena brojnih ustanova, pa  smo, pored ostalog,  dobili i Bolnicu koja je dobila ime “ Sveti vračevi”, čega se do sad nije sjetio niko u civlizovanom svijetu.

Tako su otišle stare, a došle neke nove ulice, i to na istom mjestu. Istorija se još jednom zaigrala na vulkanskom tlu zemljice Bosne. A kako sad stvari stoje, ta se igra neće skoro završiti, i pitanje je kojim će ulicama sutra hodati oni što dolaze poslije nas, i hoće li znati ko smo bili i kuda smo otišli.