Piše: Jusuf Trbić

Zanimljive su u svemu tome reakcije svijeta, to jest onoga što nazivamo međunarodnom zajednicom. Zapad je najprije pokušao spriječiti rat. Nakon što se saznalo za dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne ( u Karađorđevu), u ime Evropske unije došao je Žak Delor, predsjednik Evropske komisije, i ponudio im pogodbu : da odustanu od rata i cijepanja BiH, a zauzvrat će cijela Jusgoslavija biti primljena u Evropsku uniju, pa se proces disolucije može izvršiti mirno i po evropskim pravilima. Ponuđeno im je, uz to, pet milijardi dolara bespovratne pomoći. Obojica su ponudu glatko odbila.

Nakon toga, neko je odlučio da pusti Srbe i  Hrvate da završe ono što su naumili, jer su oni ( a pogotovo Srbi), bili mnogo jači. Na drugoj strani su bili bosanski muslimani, kojima je bila određena sudbina : nestajanje. Zbog toga je, mimo svih pravila, novoprimljenoj članici UN-a uveden međunarodni embargo na oružje, a kao rješenje ponuđena im je podjela zemlje, što je značilo propast i Bosne i Bosanaca. A zašto su to neke od moćnih država odobrile? Citiraću ovdje jedan dokument koji je bio tajni, ali to već odavno nije – to je pismo engleskog premijera Džona Mejdžora od 2. maja 1993. godine, upućeno državnom sekretaru za poslove Komonvelta Daglasu Hogu. U tom pismu Mejdžor naglašava da njegova Vlada nije saglasna s tim da se muslimanima u Bosni omogući vojna pomoć, već će se boriti da i dalje ostane na snazi embargo na oružje, i pored toga, kako on kaže, što “ pouzdano znamo da Grčka, Rumunija i Bugarska isporučuju oružje i vrše obuku u Srbiji, a Njemačka, Austrija, Slovenija, pa čak i Vatikan, na sličan način pomaže Hrvatsku i snage HVO-a”. Mejdžor zaključuje : “ Do završetka i konačnog ishoda situacije na terenu, to jest podjele Bosne i Hercegovine i onemogućavanja stvaranja iste kao islamske države u Evropi, koja se ne može tolerisati, nastavićemo da slijedimo ovu politiku.” Dalje kaže : “ Sve dok se situacija u bivšoj Jugoslaviji ne smiri, mi moramo po svaku cijenu biti sigurni da se niti jednoj zemlji koja se može smatrati “muslimanskom”, ne govori o političkim akcijama Zapada na ovom području, posebno vezanim za Tursku. Iz tog razloga neophodno je da se nastavi sa prevarom “Vance-Owenovim” mirovnim pregovorima  da bi se događala kakva-takva akcija, sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje.” Pismo završava ovako : “ Iako ovo može izgledati tvrda politika, moram da insistiram kod Vas i onih koji donose političke odluke u uredu za vanjske poslove Zajednice, kao i vojnim službama, da je ovo ustvari politika od najboljeg interesa za stabilnu Evropu u budućnosti, čiji sistem vrijednosti se bazira i mora ostati baziran na hrišćanskoj civilizaciji i etici.” Engleski premijer još obavještava Hoga da “ ovakav stav ima svaka druga evropska i sjevernoamerička vlada i zato nećemo intervenisati u ovom području  da spasimo muslimansko stanovništvo ili da ukinemo embargo na oružje.”

 

Manekeni zločina

       Sad postaje jasnije kakvo su to “zeleno svjetlo” nakon Bijeljine čekali Karadžićevi jurišnici. Evropskim centrima moći bio je namijenjen krvavi bijeljinski teatar,  da im pokaže šta će se i kako raditi u nastavku agresije. Njima je bio namijenjen i spisak Kriznog štaba, i televizijski snimci Arkanovog šepurenja po gradu, i fotografije koje su iz Bijeljine otišle u svijet. Poznata je priča o američkom fotoreporteru Ronu Havivu, koji je snimio i scene ispred kuće Redžepa Šabanovića i mnoge druge. Njega je Arkan doveo da snimke napravi, pa da mu on  oduzme filmove i plasira u javnost ono što on želi, a sve bi, dakako, imalo potpis čuvenog fotoreportera.  Na sreću, Ron Haviv je uspio da spasi najvažniji film, a kasnije je i svjedočio o tome da u Bijeljini nije bilo nikakvih borbi, da je Bolnica normalno radila i da je sve što se u Bijeljini dogodilo bila hladokrvna egzekucija civila. Jednu od tih fotografija objavio sam u knjizi “Gluho doba” : na slici su dvojica arkanovaca koji nišane negdje ispred sebe, kao da su usred rata. A nalazili su se iza Omladinskog doma, pored zida okrenutog Gradskom parku, na mjestu sa kojeg su mogli nišaniti samo u – zid zgrade bivše SDK. Nazvao sam ih  manekenima zločina. Kao i arkanovac koji šutira čizmom u glavu mrtvu Tifu Šabanović, i oni su pozirali, svjesni da im niko ništa ne može.

Ako svemu ovome dodamo i činjenicu da je francuski predsjednik Miteran lično spriječio bombardovanje položaja bosanskih Srba oko Sarajeva, a njegovi generali svojom pasivnošću omogućili genocid u Srebrenici, ako znamo kakva je bila uloga Rusije, kao i ruskih i grčkih dobrovoljaca u Mladićevoj vojsci, jasno je da su se 1. aprila 1992. godine i nakon njega Bosna i Bosanci, a posebno Bošnjaci, našli u provaliji iz koje, kako se činilo, nema izlaza.

Jer, sve je već odavno bilo spremno za izvedbu velikosrpskog plana. Bivši glavnokomandujući jedinica JNA u BiH general Milutun Kukanjac u jednom je intervjuu rekao doslovno ovo : “ Glavni inicijator svih naredbi bio je Slobodan Milošević. Armija je raspoređivala svoje jedinice na što bolja mjesta. Gradovi su bili u okruženju, nisu mogli ništa da učine na organizaciji nekakvog otpora. Sve što je u Bosni i Hercegovini vrijedilo, čitave fabrike, odnijeli smo u Srbiju i Crnu Goru.”

 

Davno pripremljena agresija

   U Bosni je, uoči početka agresije, stacionirano pet korpusa bivše JNA, sa preko 100.000 vojnika, 900 tenkova, 1.100 oklopnih vozila, nekoliko hiljada različitih artiljerijskih sredstava, 78 borbenih aviona, 30 helikoptera i druga ratna tehnika. Uz to, od Teritorijalne odbrane oduzeto je kompletno naoružanje u skoro svim opštinama, pa je tako dodatno naoružano preko 100.000 Srba. Iz Slovenije su stigle artiljerijske i raketne jedinice, a već 16. decembra 1991. godine smijenjeni su svi nedovoljno pouzdani oficiri, a petokraka na kapama zamijenjena je srpskom zastavom.  Na prostor sjeveroistočne Bosne još 1991. godine stigao je   i raspoređen kompletan artiljerijski puk iz Ribnice ( Slovenija), i razmješten na području Bijeljine. U avgustu te godine na aerodrom Dubrave kod Tuzle dolazi iz Jastrebarskog ( Zagreb) 4. oklopna brigada, čija je jedna veća jedinica opkolila Janju. Iz Pule je na taj aerodrom došla eskadrila migova, iz Niša bataljon specijalaca 63. padobranske brigade, iz Leskovca dva bataljona razmještena su na ovom prostoru, a dva bataljona iz Ljubljane zauzimaju položaje na Ozrenu. Ravno godinu dana prije početka agresije, iz Brčkog izlazi 395. motorizovana brigada ( u kasarni ostaje mali dio snaga) i raspoređuje se pored Save, a na Ozren stižu i 92. brigada, kao i Šesta motorizovana brigada iz Doboja, itd. JNA je pokrila svaku stopu zemlje, blokirala sve puteve, formirala dobrovoljačke jedinice, pripremila rezervni sastav, opkolila sve gradove i stavila ih u domet artiljerije, a opštinski krizni štabovi, kako to potvrđuju dokumenta iz Haga, detaljno su pripremili programe etničkog čišćenja. Među njima je bio i onaj bijeljinski. Čitava sjeveroistočna Bosna bila je u rukama te vojne sile, svaki njen kvadratni metar.  Davno prije početka rata formirani su koncentracioni logori. Đuro Kozar, novinar Oslobođenja, svjedočio je kako je na Manjači, 1990. godine, grupa novinara, koja je pratila vojnu vježbu, naišla slučajno na pravi pravcati koncentracioni logor, opkoljen bodljikavom žicom, sa stražarskim kulama. Kad su se začudili, rečeno im je da je to vojna tajna.

 

                                                     (nastaviće se )