Reditelj Oliver Frljić: U deluzijama hrvatske nacionalne čistoće, sve zlo je došlo iz Bosne, uključujući i mene
Reditelj Oliver Frljić večeras je u Narodnom pozorištu gostovao s predstavom “Inkubator”, a u sklopu sedmog Sarajevo Festa. Kroz ovo djelo povezuje simboliku inkubatora i brutalnu sadašnjost rata u Gazi, a o samoj predstavi, karijeri i tituli “kontroverznog” govorio je za Klix.ba.
Frljić koji je rođen u Travniku, sa 16 godina kao izbjeglica odselio je u Split, a uz studij filozofije završio je i pozorišnu režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kroz godine rada u pozorištu prepoznaju ga kao jednog od najkontroverznijih i najprovokativnijih evropskih reditelja. Zašto? Jer kroz “okrutno pozorište” progovara o okrutnoj stvarnosti.
Neka od njegovih najpoznatijih djela su “Aleksandra Zec” – predstava o ubistvu dvanaestogodišnje djevojčice srpske nacionalnosti u Zagrebu 1991. godine, “Zoran Đinđić” – predstava o ubijenom srpskom premijeru te “Naše nasilje i vaše nasilje” koja predstavlja kritiku zapadnog imperijalizma, rata, religije i izbjegličke krize. U jednoj sceni ove predstave Isus silazi s križa i siluje muslimanku – što je izazvalo ogromne kontroverze, proteste i čak zabrane u nekim zemljama.
Frljić sad u Sarajevo dolazi s “Inkubatorom”, a za Klix.ba govorio je kako i zašto se rodila ideja o ovoj predstavi.
“Inkubator je mehanička naprava koja stvara uvjete za život prerano rođenih beba. Moja sestra Marina bila je jedna od onih koji su prerano došli na ovaj svijet i upravo je ovdje, u Sarajevu, bila u bolnici u inkubatoru. Njeno prerano rođenje otvorilo je u mojoj četvorogodišnjoj glavi puno pitanja. Shvatio sam da je njen život u opasnosti i da se održava zahvaljujući toj čudnoj kutiji. Tu se negdje u mojoj svijesti po prvi put javila nejasna ideja o smrti i konačnosti ljudskog života. Nju je slijedilo pitanje zašto bi se život koji se tek pojavio odmah i ugasio”, započinje Frljić.
Jedina predstava koja se u zapadenoevropskom institucionalnom pozorišnom kontekstu bavi pitanjem rata u Gazi
Potom otkriva otkud poveznica s Gazom: “Sva ta pitanja na koja nisam do sada našao odgovor vratila su se kao bumerang kada sam vidio tjelešca beba – nedonoščadi, naslaganih jednih pored drugih u bolnici Al Shiffa u Gazi, kako bi se mogla grijati. Bio je to očajan pokušaj palestinskih doktora da sačuvaju živote ove djece nakon što je izraelska vojska onemogućila dostavu goriva za agregate koji su proizvodili struju za bolnicu. Pitao sam se, kome može ovaj život predstavljati legitiman vojni cilj i ko su ti ljudi koji takvom lakoćom mogu odlučiti o životu i smrti ove djece koja su prerano rođena i već samom tom činjenicom je njihov život ugrožen. Razmišljao sam kako onaj koji donese odluku da se ovi najranjiviji od najranjivjih pošalju u smrt može nakon toga mirno zagrliti svoju djecu”.
“Rat u Gazi je u kontekstu savremenih ratova rat s najvećim postotkom ubijene djece na ukupni broj civila. Iz svih tih misli i slika, počela se formirati predstava koja je, koliko znam, još uvijek jedina koja se u zapadenoevropskom institucionalnom kazališnom kontekstu bavi pitanjem rata u Gazi. Nijedno drugo europsko kazalište ili festival nije htio raditi bilo šta što sam predložio, a što je imalo veze s Gazom. Ljudi se ne ubijaju samo slanjem oružja ili podrškom genocidnoj politici koja to ubijanje provodi, nego i ignorisanjem istog. Nijemci će u tom smislu – po pitanju nedostatka empatije – izgleda ponoviti i nadmašiti sami sebe”, dodaje.
Na pitanje koliko je predstava “Inkubator” direktna reakcija na situaciju u Gazi, a koliko univerzalna kritika svijeta u kojem živimo, Frljić kaže da je zapravo oboje.
“Jer djeca ne stradaju samo u Gazi. Paralelno s ovim ratom događa se i rat u Sudanu o kojemu niko ne piše, niti govori jer zapadni mediji su nastavak kolonijalnih politika koje nikada nisu doista prestale. Postoji hijerarhija žrtava. To se može lako vidjeti ako se napravi komparativna analiza kvantitete, kvalitete i medijskog jezika koji prati ratove u Ukrajini, Gazi i Sudanu. Činjenica da neko daje veću vrijednost žrtvama u jednom kontekstu nego u drugom, ne pomaže nijednoj od tih žrtava, već samo do kraja čini razvidnim da današnji svijet čak ni nominalno ne daje jednaku vrijednost svakom ljudskom životu. Ono famozno njemačko ‘Nie wieder!’, nikada ponovo, trebalo bi vrijediti za svakoga. Ali njemačka ga je politika odlučila primjenjivati krajnje selektivno, ponajviše kao sredstvo za pranje svoje još uvijek poprilično prljave savjesti i fetižizaciju vlastite krivnje”, navodi Frljić.
“U njemačkom kontekstu, u kojem još uvijek radim, nemoguće je išta reći o tom ratu”
Govoreći o tome koliko pozorište može napraviti ističe da jedna predstava ne može zaustaviti rat.
“Na pragu pedesetih mislim da znam šta umjetnost može, a šta ne može. Jedna predstava, nažalost, neće zaustaviti rat. Ona eventualno može pomoći da odgovorim svojoj kćerki kad me bude pitala što sam radio u vrijeme kad se događao genocid u Gazi. Praviti predstave o ratovima je još uvijek luksuz koji si možemo priuštiti u ovom dijelu svijeta. Moji prijatelji, Karim, Lamis i Maryam, palestinski glumci iz teatra Maksim Gorki u Berlinu, do jučer su živjeli u svijetu koji ne poznaje taj luksuz, gdje je činjenica da si još uvijek živ najveći luksuz. A u njemačkom kontekstu, u kojem još uvijek radim, nemoguće je išta reći o tom ratu jer su svi začepili uši i zatvorili oči. Nastavljam još malo udarati glavom o zid njemačke bešćutnosti jer ova bosanska glava, iako poprilično tvrda, jednog će dana sigurno pući”, pojašnjava reditelj.
Komentarišući očekivanja od pozorišta i publike kaže da mu je pozorište važno kao prostor susreta s ljudima.
“Da nije tako, vjerojatno bih se bavio nekim drugim poslom”, napominje te pojašnjava: “Publika je dovoljno inteligentna da donese svoje zaključke, koji mogu biti i dijametralno suprotni od onoga što ja želim reći. Zapravo mi je drago kad čujem da je publika vidjela nešto o čemu ja nisam ni pomislio dok sam radio na nekoj predstavi. Volim publiku koja je otvorena i dobronamjerna, ali ona ima pravo i na svoju malicioznost, kao sva ona ‘publika’ koja diže kuku i motiku na sam spomen mog imena i rada, iako nogom nije nikada kročila u teatar, a vjerovatno joj Google Maps ne bi pomogao da ga u svom gradu nađe. Kad imam premijeru ili gostovanje, uvijek razmišljam da ću sada sresti neke nove ljude, svaki od njih univerzum za sebe. I to je ono što me još uvijek u mom pozorišnom radu raduje. A s obzirom kakvo ovaj svijet izgleda, raduje me sve manje stvari”.
Građani Sarajeva su se “probili” u teatar da pogledaju moju predstavu koju su htjeli zabraniti
Osvrćući se na gostovanje u Sarajevu, Frljić se prisjetio da je publika u ovom gradu jedna od rijetkih koja se izborila da zapravo pogleda njegovu predstavu “Naše nasilje i vaše nasilje” kada su je pokušali zabraniti.
“Sarajevska publika je jedna od rijetkih koja se na MESS-u doslovno izborila da uđe u Narodno pozorište i vidi moju predstavu ‘Naše nasilje i vaše nasilje’. Dok su je u drugim europskim gradovima u kojima smo igrali, desničarske skupine pokušavale zabraniti na neviđeno, a nerijetko i pokušavale nasilno prekinuti, dok je reakcija pozorišne publike na lijevom spektru bila uglavnom mlaka ili nikakva, građani ovog grada su se probili u teatar kako bi odbranili svoje pravo da vide i na temelju viđenog formiraju svoje mišljenje”, prisjetio se Frljić događaja iz 2016. godine.
Uz to je napomenuo: “To mi je jedan od najvećih pozorišnih komplimenta koje sam dobio u svojoj karijeri”.
U deluzijama hrvatske nacionalne čistoće, sve zlo je došlo iz Bosne
Osvrnuvši se na svoj rad i to što njegove predstave često izazivaju burne reakcije navodi: “Moj rad je postao prostor kroz koje su različite budale, uglavnom desne političke provenijencije, pokušale dobiti vidljivost. Oni parazitiraju na onome što radim jer nemaju nikakve političkog programa osim sijanja mrženje – najstarije i najkurentnije političke robe. Čak i nakon devet godina otkako sam otišao iz Hrvatske, neko dovoljno nepismen će napasti moju predstavu ‘Mrzim istinu’, intimnu priču o porodičnim traumama uoči rata u Bosni i Hercegovini, nastalu prije 15 godina i odigranu skoro 400 puta, kao nešto što vrijeđa Domovinski rat ili ne znam šta. Nisam se potrudio da te kreatore najnovije hrvatske kulturne politike, koji nisu daleko od toga da počnu spaljivati knjige, a usput i pisce – o čemu mnogi od njih, nemam sumnje, i maštaju u slučaju Miljenka Jergovića – podsjetim da ja već dugo vremena u Hrvatskoj ne živim, iako su mi poručili da se vratim odakle sam došao – u Bosnu. U deluzijama hrvatske nacionalne čistoće, sve zlo je došlo iz Bosne, uključujući i moju malenkost. Avlijanere uspavati – za njih nema drugog rješenja”.
Na pitanje koliko su institucije kulture danas slobodne da podrže društveno angažovan teatar, Frljić kaže: “Nimalo”.
“Ne vidim instituciju koja bi stala iza teatra koji radikalno propituje. Imao sam priliku raditi s nekoliko direktora tih institucija koji su bili dovoljno ‘ludi’ da stanu iza mene u takvim situacijama – jedan od njih je bio Kokan Mladenović u Ateljeu 212, kad sam radio predstavu ‘Zoran Đinđić’. Drugi Paweł Łysak iz varšavskog Teatra Powszechny. Tu je i direkcija Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane bez fige u džepu stala iza predstave ‘Naše nasilje i vaše nasilje’. I to je to. Spade knjiga na tri slova. A o kukavičluku njemačkog pozorišta bi se mogla napisati jedna podeblja knjiga”, ističe reditelj.
Uzevši u obzir da njegove predstave često balansiraju između teatra i aktivizma, pojašnjavajući zbog čega bira takve teme kaže: “Postoji ona stara priča o žabi i škorpionu. Škorpion treba preći rijeku i moli žabu da ga prenese na svojim leđima. Žaba mu kaže da to može napraviti, ako joj obeća da je neće ubosti. Škorpion obeća da neće jer u tom slučaju oboje tonu i umiri. Žaba pristane i ovaj čudni par krene preko rijeke. Ali negdje na sredini, žaba osjeti ubod i u samrtnom hropcu pita škorpiona zašto je to napravio. On joj odgovori: ‘Ne mogu protiv sebe’.
Za kraj osvrnuo se i na etiketu kontroverznog reditelja: “Etikete govore više o onima koji ih lijepe, nego o onome kome su nalijepljene”.
“Ako palanku raduje da me vidi kao ‘kontroverznog’ – bujrum! Ono čime se bavim pokušavam raditi ozbiljno, čak i u ovo gadno vrijeme u kojem je jako teško reći nešto što ide protiv svih nametnutih konsenzusa. Ja, npr, svoj militarizaciji usprkos, ostajem i privatno i u svom javnom djelovanju pacifist i zbog tog sam imao užasnih problema u Njemačkoj. Iskustvo rata koje imam naučilo me da rat ništa ne rješava. Naravno, vojno-industrijski kompleks i njegove medijske ekspoziture se neće složiti sa mnom. Kao ni mnoge firme koje će uskoro biti predstavljene u Sarajevu na simpoziju Kiss the Future i koje ostvaruju direktan profit od ubijanja ljudi u Gazi”, zaključuje Frljić.
