Piše: Jusuf Trbić

Prijatelji su mi prije desetak dana poslali tekst koji je na svom facebook profilu objavio Zlatan Lazarević, odbornik SNSD-a u bijeljinskom parlamentu i visoki zvaničnik ove stranke u Bijeljini. Nemam običaj da polemišem sa primitivnim, polupismenim ljudima, i dugo sam se kolebao da li da išta pišem o tome. Ali, tema o kojoj se radi danas je aktuelnija nego ikad, a to je građansko društvo koje zagovaraju normalni ljudi u ovoj zemlji, jer je to jedini način na koji danas funkcionišu civilizovane države. Na samom početku svog regovanja na moj tekst „Zemlja straha“ (objavljen 23. novembra na ovom mjestu), Lazarević se, govoreći o meni, pita: „odakle mu toliki bezobrazluk da uživa u povratničkom raju naše Semberije a otvoreno piše da ono što je počelo 1992. godine sa jednostranim referendumom o građanskoj/unitarnoj/ BiH treba konačno završiti!“ Nevjerovatno! Dakle, ovdje ne može da živi niko ko se ne slaže sa Zlatanom Lazarevićem i njemu sličnima, a on će, valjda, odrediti ko su ti nepoželjni ljudi. Pa će ih progutati crna zemlja, kao pomenute 1992. godine. I to on, koji je koliko juče došao s njive u grad, poručuje meni, čiji su djedovi i pradjedovi rođeni u bijeljinskoj čaršiji!   Poručivati danas nekome da ne može živjeti u svom gradu jer ne misli kao ja, to se, kratko i jasno, zove fašistička svijest.

Uz to, Lazarević, u skladu sa svojim minornim intelektualnim kapacitetom, ispisuje najprizemnije nacionalističke nebuloze, poput tvrdnje kako su referendumom za nezavisnost BiH „Muslimani željeli da konačno poturče Srbe u BiH“, jer je „bilo zamišljeno da vremenom postanemo raja, kao što smo bili prije 300, 400, 500, 600 godina“, ili poruke: „Sve dok Jusuf i njemu slični pametnjakovići, koji su savršeno svjesni da su im preci prodali vjeru za večeru i naše srpske pretke servirali Turcima na tacni da im stotinama godina skupljaju kuluk, ne shvate da Srbi nisu retardirani, Dejtonski sporazum nema alternative.“ (Usput: kako li se zovu oni koji su prodali svoju drevnu mnogobožačku religiju za doručak, pa postali hrišćani?). Uz sve ovo, on našu državu naziva „tzv. državom BiH“, a Bošnjake „poturicama“, i taj bijedni, srednjovjekovni proliv nacionalističkog mozga ne bi zavrijedio nikakvu reakciju, da nije, kako rekosmo, spora oko građanskog društva. A to je tema o kojoj itekako vrijedi razmišljati.

Lazarevićevo navodno zalaganje za Dejtonski sporazum, a protiv građanskog principa, teško je dovesti u sklad sa sankcijama izrečenim ljudima iz vrha njegove stranke upravo za nepoštovanje Dejtonskog sporazuma, a još teže sa činjenicom da je entitet RS ustrojen  kao krajnje centralizovana teritorijalna jedinica, zasnovana isključivo na građanskom principu „jedan građanin-jedan glas“. Kako to da građanski princip odgovara i Srbiji i bosanskom entitetu RS, i Hrvatskoj i kantonima sa hrvatskom većinom u BiH, i svim drugim evropskim državama, bez izuzetka, samo ne može  biti u Bosni i Hercegovini? Može i mora svuda gdje su Srbi (ili Hrvati) u većini, ali ne može tamo gdje su Bošnjaci? Poput mnogih drugih, i Lazarević ističe da se ne može preglasavati jedan narod (Srbi), ali ga ni malo ne uznemirava to što Srbi u RS-u, po principu „jedan građanin-jedan glas“, svakodnevno preglasavaju Bošnjake, Hrvate, Ostale i građane, dakle četiri od pet konstitutivnig elemenata bosanskog demosa. Nacionalistički um, zaostao u vremenu Srednjeg vijeka, sve to zna, ali lukavo pokušava prodati staru priču o tome kako muslimani ugrožavaju Evropu, ne bi li Miloševićevi sljedbenici dobili zeleno svjetlo za dovršenje starog plana – stvaranja države za sve Srbe (i Hrvate)  i samo za njih. Rat protiv Bosne još traje, samo se vodi drugim sredstvima, pa Dragan Čović, koji takođe slijedi stari dogovor o podjeli Bosne, poručuje kako je građansko društvo kakvo traže Bošnjaci, ali i drugi građani BiH, zapravo „puzajući šerijat“! Zamislite: princip građanskog društva, koji je temelj svih današnjih civilizovanih država i nema alternativu, samo je u BiH, i nigdje na drugom mestu, opasnost za Evropu i svijet. A građansko društvo je sinonim za demokratiju (demos: narod, kratei: vladati), to je društvo u kojem se podrazumijeva da su svi građani ravnopravni pred zakonom, bez obzira na njihovo etničko porijeklo, religiju, političko opredjeljenje, boju kože i slično, i u kojem nikava grupna pripadnost ne omogućava veća ili manja prava od bilo kog drugog građanina. Ta ideja, nastala u eri Prosvetiteljstva, ukinula je feudalni poredak i donijela demokratiju kakve nikad prije nije bilo. Načelo jednakosti građana i jedinstvenog državnog identiteta prvi put je utvrđeno američkim ustavom iz 1789. godine, i danas je to princip na kojem počiva cio slobodni svijet. Ovaj sistem podrazumijeva vladavinu većine, ali daje i garancije za poštovanje svih kolektivnih prava, i to se najbolje može vidjeti na primjeru država kakve su Švajcarska, Australija, Kanada, SAD, Rusija, Velika Britanija…U najkraćem: nema demokratije bez građana.

To nalažu i presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbura, i te presude, a ne Jusuf Trbić, obavezuju BiH da izmijeni svoj Ustav u skladu sa građanskim principom. To su presude u slučajevima: Sejdić-Finci (2009), Zornić (2014), Pilav (2016), Pudarić (2020), ali i druge, poput slučaja Irme Baralije. Sve su presude donijete zbog drastičnog kršenja indivudualnih građanskih prava i forsiranja prava etničkih zajednica, zbog čega je BiH jedina država u svijetu, nakon Hitlerove Njemačke, u kojoj je Romima i Jevrejima zabranjeno i da se kandiduju za članove Predsjedništva države. Za tu funkciju ne mogu se kandidovati ni Srbi iz FBiH i Bošnjaci i Hrvati iz RS-a, ali ni građani i Ostali, koji u Ustavu treba da obezbijede balans između građanskog i kolektivnog. Treba li podsjećati da su srpski i hrvatski političari, koji se zaklinju u konstitutivnost naroda,  bili protiv konstitutivnosti Srba u FBiH i Bošnjaka i Hrvata u RS-u? Ili na to da u „Čovićevim kantonima“ Srbi ni danas nisu konstitutivni i da su se samo Bošnjaci zalagali za to da srpski jezik, u skladu sa Ustavom, bude ravnopravan u tim kantonima? Ako je građanski sistem tako loš, a pravilo ravnopravnosti naroda tako dobro, zašto to ne primijene u RS-u i hrvatskim kantonima, pa da svi budemo mirni?

Ista je stvar i sa tobožnjim pokušajem nametanja unitarizma od strane Bošnjaka, koje pominje i Lazarević. Oni koji tvrde da Bošnjaci, eto, hoće unitarnu državu, to jest strogo centralizovanu i sa principom „jedan građanin-jedan glas“ (upravo po modelu entiteta RS), neće i ne žele da znaju šta je, da prostiš, taj unitarizam. I kako to da su sve države u svijetu unitarne (osim labavih federacija, konfederacija i saveza država), uključujući i BiH? Sveznajuća Wikipedia kaže: „Unitarna država je država koja je ustavno uređena kao nedjeljiva cjelina u kojoj najvišu vlast obavljaju središnja državna tijela.” Unitarna država je, kako joj i ime kaže (prema engl. unitarian, od lat. unitas: jedinstvo) JEDINSTVENA država, sa osnovnim elementima državnosti (granice, parlament, izvršna i sudska vlast, vojska, policija itd), to je, dakle, NORMALNA država. I to nema veze sa centralizacijom, jer država može biti više ili manje centralizovana ili decentralizovana i uvijek ima ustavne mehanizme za zaštitu etničkih i drugih kolektivnih prava, ali, da bi bila država, mora da ima  osnovne funkcije koje je čine državom. Stvar je u tome što nacionalisti na sve tri strane neće da BiH bude normalna država, jer je onda ne bi mogli podijeliti. Njima odgovaraju etnokratija i etničko (tačnije: etno-konfesionalno) političko predstavljanje, njima odgovara stalna podjela na tri zaraćena plemena, tri stada u torovima, tri proklete avlije, njima odgovaraju  strah jednih od drugih, mržnja, bijeda i beznađe, za njih je kontrolisani i dogovoreni haos raj na zemlji, jer samo u tom vrtu oni mogu cvjetati. Oni nikad ne odgovaraju na pitanja poput ovih: ako je etnokratija tako dobra, zašto od nje bježe toliki ljudi, zašto propadamo ekonomski, moralno, civilizacijski, ljudski, zašto smo postali septička jama Evrope? I zašto je, onda, ne preuzmu Srbija i Hrvatska i njihove filijale u Bosni, da nam pokažu kako je to dobro? I zašto niko u svijetu, uključujući i afrička plemena u džungli, ne želi ni za živu glavu da ima etnokratiju, entitete, konstitutivne narode, vladavinu religije i nacionalizma, glupost kao paradigmu političkog djelovanja i korupciju i moralnu eroziju kao osnovni stil vladanja.

Usprotiviti se takvom sistemu – to je danas časna obaveza svakog normalnog čovjeka.