Piše: Muharem Bazdulj

Postoje ti ritualni momenti kad je u trendu biti optimističan i pozitivan. Jedan od takvih, možda i najtipičniji, jest početak svake nove godine.

I koliko god da je čovjek svjestan da je pjesnik suštinski bio u pravu napisavši kako je “svako sutra gore od danas”, toliko ga ipak posljednjeg decembarskog dana čitav svijet nekakvom sugestivnom prisilnom radnjom pokušava uvjeriti kako je bolja budućnost odmah tu iza ugla. To je možda, uostalom, i nekakav atavizam iz djetinjstva kada smo, barem u mojoj generaciji, posljednji decembarski dan nazivali Danom dječije radosti, pa nam je to u glavama ostalo življe od Stare godine ili Silvestrova.

Postoje ipak i epohe i geografske širine u kojima se na takve sugestije teže “primiti”. Takva je situacija, čini mi se, kod nas ovdje i sada. Šta da pomisliš ako je vijest koju čitaš nekih dvanaest sati prije nego započne odbrojavanje “deset-devet-osam-sedam-šest-pet-četiri-tri-dva-jedan-Sretna-Nova-godina” ovakva: “Protiv Borislava Paravca, koji je od 2003. do 2006. bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Odjeljenje za ratne zločine Tužilaštva BiH podiglo je optužnicu za zločin protiv čovječnosti. Paravac se tereti da je u periodu od maja 1992. do kraja 1993. godine, zajedno sa vojnim, policijskim i paravojnim formacijama pod kontrolom tadašnje Srpske Autonomne Oblasti Sjeverna Bosna, učestvovao u širokom i sistematičnom napadu usmjerenom protiv bošnjačkih i hrvatskih civila na području Doboja i Teslića. Bivši član Predsjedništva BiH tada je obavljao funkciju predsjednika Kriznog štaba Srpske opštine Doboj. Pored Paravca, u istom slučaju optuženi su i nekadašnji član Kriznog štaba Milan Ninković, kao i tadašnji načelnik i zamjenik načelnika Centra službe bezbjednosti Doboj, Andrija Bjelošević i Milan Savić. Tužilaštvo tvrdi da su optuženici učestvovali u progonu više desetina hiljada građana, odnosno gotovo cjelokupne bošnjačke i hrvatske populacije sa područja Doboja i Teslića. Optuženi se terete za organizovane napade vojske, policije i paravojnih formacija na bošnjačka i hrvatska naselja, prilikom kojih su civili ubijani, zarobljavani, odvođeni u logore, mučeni, zlostavljani, premlaćivani i pljačkani. Paravac i ostali su optuženi i za uništavanje većeg broja vjerskih i kulturnih objekata na području Doboja, Teslića i okoline, koji su bili zaštićeni spomenici kulturne baštine.”

Na prvi pogled, svaka vijest o hapšenju nekog osumnjičenog za ratne zločine je dobra. A opet, postavlja se pitanje kako je moguće da se za zločine koji su se odigrali od maja 1992. do decembra 1993. godine, osumnjičeni hapse pune 22 godine kasnije? Kako je moguće da je čovjek za kojeg postoji osnovana sumnja da je odgovoran za najgnusnije zločine deset godina poslije tih zločina mogao da bude na čelu države? Kako je moguće da je državnu delegaciju Bosne i Hercegovine u maju 2005. godine u Moskvi, na centralnoj svjetskoj proslavi 60. godišnjice pobjede nad fašizmom, predvodio čovjek za kojeg postoji osnovana sumnja da je 13 godina ranije učestvovao u ratnim zločinima? Da se razumijemo, pitanje je primarno adresirano na OHR i međunarodnu zajednicu zbog čijih provjera kandidata za ministarske pozicije poslije svakih izbora kasni implementacija izbornih rezultata, a ipak im se potkradaju ovakve blamaže. Nije tzv. međunarodnoj zajednici smetao Paravac na ovoj proslavi prije desetak godina, smetao je manje-više samo Raifu Dizdareviću i nekolicini novinara iz pokojeg slobodnog medija. Među takvima je bila i Slobodna Bosna, nedjeljnik koji od ove 2016. praktično ne postoji. (Prelazak na digitalnu platformu je samo eufemizam za nestanak.)

Medijska situacija u Bosni i Hercegovini danas je zasigurno gora nego prije desetak godina. Vidljivo je to i u slučaju koji je, kao rijetko koji u posljednje vrijeme, potresao javnost. Mislim, naravno, na tragičnu smrt dječaka M. R. Način na koji su pojedini portali istovremeno prekršili i sve zakonske propise i ona nepisana, tradicionalna, ljudska pravila predstavlja paradigmu i ilustraciju naličja one silne vjere u inherentnu “demokratičnost” i “progresivnost” internet-medija.

U vrijeme hladnog rata Milan Kundera je pisao kako ljudsku privatnost na komunističkom istoku ugrožava tajna policija, dok na kapitalističkom zapadu to rade masovni mediji. Poslije pada Berlinskog zida, odnosno nestanka tzv. drugog svijeta, ljudski problemi bi mogli da se podijele na probleme prvog i probleme trećeg svijeta. Bosna i Hercegovina nažalost i ovdje uspijeva da sjedini loše strane oba svijeta. Kao u priči o famoznim Murphyjevim zakonima iz svakog od svjetova se nepogrešivo biraju najgore karakteristike. S jedne strane bukvalna i starinska bijeda uz glad i hladnoću, s druge strane vršnjačko zlostavljanje, to je slika sasvim specifičnog užasa. I tako, eto, Bosna i Hercegovina ulazi u 2016. godinu: između sjećanja na najgori evropski rat nakon 1945, odnosno činjenice da se odgovorni za ratne zločine na optuženičku klupu izvode sa zakašnjenjem od dvije decenije i lokalnih varijacija na loše strane boljeg svijeta: od medijskog sunovrata do epidemije maloljetničkog nasilja sa tragičnim posljedicama.

 

(oslobodjenje.ba)