Važna je istina

117

Sarajevo se ne smije plašiti istine o Kazanima

Piše: Andrej Nikolaidis

Argumenti kakvi su „oni će to iskoristiti protiv nas“ i „neka prvo oni priznaju sve svoje zločine i pokaju se zbog njih“ su besmisleni i besramni. To što Republika Srpska nije to u stanju učiniti, nipošto ne znači da Sarajevo to ne treba učiniti. Republika Srpska je utemeljena na planskim zločinima. To je nesnošljiv teret koji nikada neće prestati pritiskati i od kojeg jedino istina oslobađa.

Pitanje 1:

Je li se na Kazanima desio ratni zločin?

Jeste. Osim toga, desio se zločin i prema Sarajevu. Taj grad ničim nije zaslužio Kazane. Da je Caco pitao Karadžića za savjet, ovaj bi mu rekao: samo naprijed, majstore, baš to nam treba, mi ćemo to što radiš dobro iskoristiti. Kada sve završi, podići ćemo krst na Trebeviću, da bismo se nakon rata rugali onima koje smo u ratu ubijali, i to ćemo pravdati kao „znak sjećanja“ na tvoje žrtve.

Pitanje 2:

Je li Mušan Topalović Caco bio „heroj i zločinac“?

Danas tu nema sumnje: njegovi zločini njegovo su nasljeđe. Ako je Caco bio heroj, šta su onda bili bosanskohercegovački policajci koje je ovaj masakrirao u Velikom parku: zločinci koji su pokušali nauditi heroju?

Pitanje 3:

Postoji li opravdanje za taj ratni zločin, neko „ali“ zbog kojeg bi to nedjelo bilo „prihvatljivije“ od drugih, sličnih?

Ne postoji. Ako mislite da postoji, dio ste vrlo brojnog kluba ljudi koji vjeruju da se zločini „naših“ mogu pravdati zločinima „njihovih“. Paradoksalno, u tom klubu društvo vam čine i oni koje doživljavate kao neprijatelje čije vas laži o vašim žrtvama bole.

Pitanje 4:

Jesu li bosanskohercegovački intelektualci ispravno učinili što su posjetili Kazane i tamo odali počast žrtvama?

Pitanje je besmisleno. Naravno da jesu. Ako još uvijek postoji nešto što bi se moglo zvati „uloga intelektualca“, onda je to ovo: da osudi zločine „svoje strane“. Tek nakon toga ona ili on mogu uvjerljivo govoriti o zločinima „druge strane“. Svi oni koji ćute o „tuđim žrtvama“ i govore samo o „svojim žrtvama“ pjevaju u nacionalističkom horu. Gdje je, kako znamo od Krleže, toplo. Ali smrdi.

Pitanje 5:

Je li državni vrh Bosne i Hercegovine znao da vojnici pod komandom Mušana Topalovića Cace ljude odvode na kopanje rovova i da su neke od njih brutalno ubili na Kazanima? 

Postoji anegdota o Golom otoku. Nekoliko zatvorenika, izgladnjeli i isprebijani, sjede kraj vatre, gledaju u mrklu noć i vidaju rane. Jedan od njih kaže: ljudi moji, ne izlazi mi iz glave, zna li Drug Tito šta nama ovdje rade?

Pitanje 6:

Je li državni vrh Bosne i Hercegovine postupio ispravno kada je naredio akciju „Trebević 2“?

Jeste. Samo što je to trebalo učiniti ranije.

Pitanje 7:

Jesu li Cacini zločini mračna istina o ratnom Sarajevu?

Nisu. Ti su zločini bili eksces, ne pravilo. Oni na bilo koji način ne mogu promijeniti istinu o ratnom stradanju građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Oni na bilo koji način ne mogu biti propagandno oružje Republike Srpske. Zato što Cacini zločini nisu bili dio strategije odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine, dok ratni zločini, etničko čišćenje i genocid jesu bili neodvojivi, organski dio projekta stvaranja Republike Srpske.

Pitanje 8:

Treba li govoriti o Kazanima, podsjećati na Kazane i doći do punog istorijskog, pravnog i kulturološkog zaključenja zločina nad Srbima u Sarajevu?

Naravno da treba. Ne postoji niti jedan razlog da se o tim zločinima ćuti ili laže, ne postoji niti jedan razlog da se Sarajevo boji istine, uključujući tu i onu o Kazanima.

Argumenti kakvi su „oni će to iskoristiti protiv nas“ i „neka prvo oni priznaju sve svoje zločine i pokaju se zbog njih“ su besmisleni i besramni. To što Republika Srpska nije to u stanju učiniti, nipošto ne znači da Sarajevo to ne treba učiniti. Republika Srpska je utemeljena na planskim zločinima. To je nesnošljiv teret koji nikada neće prestati pritiskati i od kojeg jedino istina oslobađa.