Vidovdanske zastave

80

Uoči Vidovdana – opet!

Piše: Josip Vričko

To već postaje tradicija; Sveto srpsko trojstvo, Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik u delikatnim situacijama za svekoliko srpstvo vežu zastave.

Početkom prošlog vikenda – a uoči Vidovdana! – srbijanski prvaci su potrčali jedan drugom u zagrljaj, baš, uostalom, kao ionomad kada su u Nikolićevu kabinetu zajedno gledali teve prijenos presude o međusobnoj hrvatsko-srpskoj tužbi za genocid. Ništa, dakle, kao genocid Srbe ne povezuje! Nije, pošteno govoreći, nitko, kao što je to na Gazimestanu na Vidovdan 1989. uzviknuo Slobodan Milošević, kazao: “Opet smo pred bitkama i u bitkama”, ali malo je falilo da ova trojka, tješeći samu sebe, poruči: Niko ne sme da nas bije!

Istina, tri srpska odličnika su se ovoga puta sastala pod šifrom – zajednička sjednica vlada, ali svakomu je jasno, a to akteri nisu ni krili, kako je uoči ovoga mitskog datuma ključno bilo pokazati svesrpsku slogu. A u očekivanju Vidovdana, odlučili su, također, tradicionalno, obilježiti još jedan svoj historijski poraz – Oluja, vojno-redarstvena akcija kojom su hrvatske oružane snage zapravo okončale srpsku agresiju, i s ove i s one strane Drine ubuduće će se slaviti kao Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe.

Što su čekali dosad, kad je ionako već davno jedan, i inače suptilni, Vučićev ministar hrvatskog generala Gotovinu proglasio ustašom, nitko od tri srpska mušketira nije kazao. A nitko ih nije ni pitao. Uostalom, nije ovdje riječ o tim nesretnicima, ranih devedesetih gurnutih u balvan-revoluciju, a onda, kao što je Jović priznao Mesiću, puštenih niz vodu, već, prije svega, o još jednoj političkoj paradi i loše odglumljenoj sućuti. U čemu je neizlječivo patetični srbijanski premijer na svom terenu. Zanimljivo, a dojma sam i znakovito, baš na dan kada je združena trojka odlučila olujomodgovoriti na Oluju, objavljeno je istraživanje tamošnje agencije Faktor plus, po kojemu uvjerljiva većina ispitanika drži kako je aktualni predsjednik Vlade “najbolji zastupnik europskih ideja i vrijednosti među srpskim političarima”. Da sam ciničan, dometnuo bih – pa i šire!

Usto, Vučićevim naprednjacima (bilo bi i kod ovog naziva prostora za ironiju…) potporu daje više od pola anketiranih!

Istovremeno, čak 64 posto ispitanika misli kako taj negator genocida treba ići u Potočare 11. srpnja. Riječ je, u biti, o njegovim istomišljenicima – osuđuju srebrenički masakr, ali ne smatraju ga genocidom, usprkos presudi Međunarodnog suda. Što je još i solidno, budući je Vučićev aktualni supatnik Dodik ispalio kako je “Srebrenica jedna od najvećih obmana XX. stoljeća”, te da srbijanski analitičari, sad već mrtvo-hladno, pišu kako je “Srebrenica jedan od zločina kakvih je bilo dosta na ovim prostorima na svim zaraćenim stranama”.

Nakon citiranog istraživanja, koje pokazuje zašto Vučića u njegovu okruženju odmilja (?!) zovu Država, teško je zamislivo kako se ovom dodikovanju može replicirati u Srbiji. Pa, ipak, Mirjana Miočinović je (još) prije pet-šest godina progovorila kako se poricanjem istine brišu tragovi, odbijanjem da se ona sazna čuva se lagodno osjećanje “nevinosti”, pravo na pogrešne zaključke…

No, zna se što se događalo. “Mi smo, ‘braćo i sestre’, prvi zasipali cvećem tenkove kada su krenuli da ograđuju i čiste prostore samo za nas (jer biti srećan značilo je tada živeti u raju jednorodnih), mi smo prvi posle Drugog svetskog rata podigli koncentracijske logore (Omarska, Keraterm…) naša je soldateska držala pod opsadom tri i po godine Sarajevo u ‘srcu Evrope’, da bi se na njenim poligonima učili gađanju iz snajpera što golobrada deca, što opskurni ‘prijatelji srpskog naroda’, pisci sličnog dara i istih uverenja koje je imao vođa tog istog srpskog naroda (imena se ne spominju jer ih autorka smatra odioznim), naši su sveštenici blagosiljali ubice pred njihove pohode na Druge, mi smo ubili ‘u srcu Evrope’ za samo tri dana 8.000 ljudi i potom premeštali iz jame u jamu njihova tela ne bismo li zavarali tragove (za tu je rabotu bilo potrebno jako, jako mnogo Srba, ma koliko ovi bili poslovično vredni…)”, piše Miočinovićeva.

Ovaj zadnji podatak je neizravni odgovor eresovskom voždu kojemu nikako nije jasno kako ni 20 godina “poslije zločina nemate ni približno 8.000 pokopanih u Potočarima”. Neki su, naime, tragovi doista zavarani. Sve ostalo iz ovoga citata, usprkos tomu što je pisan poodavno, odgovor je srpskoj trojci, osobito tandemu Vučić&Nikolić koji su se, ispraćeni cvijećem, zaputili na bosansko ratište. A lijepo ih je Ratko Mladić upozoravao što se tamo sprema. Zapravo, prošlog je tjedna Latinka Perović u Večernjem listu podsjetila na stenografske zabilješke sa Skupštine Republike Srpske koje je objavio američki povjesničar Robert Donia, u kojima se vidi kako Radovan Karadžić obrazlaže ratni program u Bosni. Program podrazumijeva etničko čišćenje, zaokruživanje teritorija… Sluša to kalinovički napoleon, pa će raspjevanom pjesnku i predsjedniku: “Pa to je genocid!”. I bi genocid!

Usto, Latinka upozorava kako u Srbiji “na tihoj vatri držimo svoje aspiracije za zaokruživanje svih Srba u jednoj državi”. Što je, u biti, lako braniti, budući je aktualni srbijanski čelni državni dvojac, zbog svojih zasluga iz ranih devedesetih, atestiran da pazi da se ova tiha vatra ne ugasi. Štoviše, da se – kad se steknu uvjeti – rasplamsa. O čemu već dugo govori piroman iz Laktaša.

U takvom ozračju, bez obzira, dakle, na to što je po mišljenju javnog mnijenja na čelu države “najbolji zastupnik europskih ideja i vrijednosti”, malo je vjerovati da će tamo daleko shvatiti da su izgubili sve ratove na prostoru bivše Jugoslavije. (Doduše, otac nacije Dobrica Ćosić je do posljednjeg daha tvrdio kako je Republika Srpska “jedini plen”). A o tom nerazumijevanju, o tom poricanju istine kako bi se zametnuli tragovi, govori i ambicija da ratni gubitnici sude za ratne zločine počinjene u ratovima koje su započeli. Da – zaboga! – Beograd bude Haag umjesto Haaga. I to sve u vrijeme kada Vuk Drašković, koji nije značajnije promijenio dlaku, ali jeste, čini se, ćud, kaže: “Nemoguće je osporiti nacionalnu legitimaciju nacista iz Srebrenice; u tom smislu, zločini koje su počinili postali su dio našeg identiteta”.

Baš, na koncu, kao i što su nacistički logori, po svjedočenju njihova predsjednika Joalima Gauka, dio njemačkog identiteta. Samo što je Njemačka davno izvršila denacifikaciju…

(oslobodjenje.ba)