Piše: Jusuf Trbić
Umiru stari Bijeljinci, umiru po godišnjim dobima, u dalekim zemljama i gradovima, pa ih onda donose kući, da im ispune posljednju želju, da legnu u svoju zemlju, u plemenitu. Vratio se tako i Fadil Ademović, istaknuti bosanskohercegovački novinar, publicista , istoričar i pisac, autor knjiga koje su zadužile ovu državu i sve njene ljude. Svoj dug domovini vratio je davno i njegov stariji brat Adem, partizan, prvoborac, učesnik u čuvanoj akciji oslobađanja Tife Lipničević iz zatvora. Poginuo je kao istaknuti borac. Fadil je njegovu borbu nastavio. Završio je Fakultet političkih nauka u Beogradu, iz žurnalističkih nauka je magistrirao i doktorirao na Sarajevskom univerzitetu, bio je profesor na drugom i trećem stepenu studija žurnalistike, a uz naučnoistraživačku praksu, profesionalno bavljenje publicistikom i novinarstvom, urednički i istoriografski rad, bio je angažovan u novinarskim asocijacijama – Udruženju novinara BiH i Savezu novinara BiH i dugo bio u najužem rukovodstvu tih organizacija. A stigao je i da osam godina bude savjetnik u Predsjedništvu BiH. Uz sve to, napisao je knjige koje su obilježile ovo vrijeme i postavile temelj istini, koju više nikakva i ničija propaganda ne mogu uništiti.
Pročuo se najprije kao novinar i urednik, autor mnogih tekstova u brojnim listovima i časopisima, istoriografskih radova i feljtona, pogotovo u Oslobođenju i magazinu Svijet. Profesionalno se bavio novinarstvom od 1950. godine. Bio je urednik književnih izdanja, pisac, istraživač u oblasti istorije i razvoja novinarstva i medija, i iz toga njegovog rada najprije je nastala knjiga “Prve novine i prvi novinari u Bosni i Hercegovini”, a zatim se 1988. godine pojavila njegova obimna knjiga “Bosanskohercegovačka štampa između dva svjetska rata (1918 – 1941)”. Nakon toga je 1999. godine, kod istog izdavača – Medija centar, Sarajevo – izašla iz štampe knjiga “Novinarstvo i ustaška propaganda u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941-1945).” Uz mnoge druge naslove, objavio je i knjigu “Princ palikuća u Sarajevu” , o Eugenu Savojskom, a iste te, 1997. godine, izašla je i njegova knjiga “JNA – beznađe zla”. Udruženje izdavača i knjižara BiH (na čelu ocjenjivačkog suda je bio akademik Tvrtko Kulenović) svrstala je njegovu knjigu “ Atif Purivatra – život i djelo” (izdavač je Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca) u najbolje knjige u 2002. godini. Objavio je 35 knjiga.
Kako treba da izgleda naučnoistraživački rad pokazao je Fadil Ademović knjigom “Crkveno bespuće u politici” iz 2007. godine. Zamislite knjigu velikog formata, koja ima 814 strana i na svakoj strani mnoštvo podataka, citata, dokumenata, analiza, zaključaka – cijelo jedno nepregledno more istine koja izranja kao stijena iz dubina ovog vremena laži. Ono što je meni bilo posebno zanimljivo, to su sudovi srpskih autora, poput analitičara Mirka Đorđevića, kao i činjenice iz crkvenih izvora, a knjiga je, čim je izašla, postala nezaobilazni orijentir svim budućim istraživačima jednog vremena i jedne religijske i političke prakse, koja je ostavila krvavi trag na tlu bivše Jugoslavije. Tako iscrpno i temeljito djelo u ovoj oblasti još nije ovdje viđeno. Sljedeći poduhvat – četiri knjige u dva toma, pod naslovom “Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu. Prvi tom nosi naziv “Sudionici velikih obmana”, a drugi “Drama istorijskog zaokreta”. U tim knjigama je kvislinška i zločinačka priroda četničkog pokreta predstavljena tako temeljito i tako dokumentovano, da sve rehabilitacije četnika, uključujući i rehabilitaciju Draže Mihajlovića, izgledaju smiješne. Kad su ga novinari pitali kako ocjenjuje te rehabilitacije, Fadil Ademović je rekao da ljudi u vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj “ zapravo nastavljaju politiku iz Miloševićevog vremena… Naravno da je došlo do rehabilitacije Mihajlovića, kada je cjelokupan Miloševićev velikosrpski projekat zapravo bio realizacija Mihajlovićevih ideja.” A na pitanje šta misli o tvrdnjama da je Draža osuđen na temelju dokumenata koje su falsifikovali komunisti, on je podsjetio da su njegove knjige pune dokumenata iz četničkih, ali i njemačkih, italijanskih i ustaških izvora, a to, dakako, niko nije mogao falsifikovati. Pojavio se veliki broj tobožnjih naučnih tekstova, kojima se želi prekrojiti i poništiti očigledna i neupitna istina, ali, kako Ademović kaže, niko nije u stanju navesti ni jednu jedinu bitku četnika protiv njemačkih okupatora, a primjera tijesne saradnje četnika s Nijemcima, Italijanima i ustašama ima napretek. Uz to, brojni dokumenti pokazuju da su Srbi u Drugom svjetskom ratu najviše stradali od četničke ruke. O tome se u srpskoj javnosti malo govori.
Knjige Fadila Ademovića izranjaju kao svjetlo iz okeana laži, kao potpuna, iscrpna, temeljito dokumentovana istina bez ijedne mrlje, istina koja svima nama može poslužiti kao putokaz, ali i opomena. Jer, očito je da velikosrpski projekat traje i da neće biti lako zaustaviti ga.
Fadil Ademović je za svoj šezdesetogodišnji rad mnogo puta nagrađivan. Pomenimo samo Nagradu grada Zenice 1964. godine, Nagradu za životno djelo “Veselin Masleša” , koju mu je dodijelio Savez novinara BiH, i Nagradu za životno djelo “Moša Pijade”, koju je najistaknutijim novinarima s ovih prostora dodjeljivao Savez novinara Jugoslavije. Vjerujem da mu je velika nagrada bilo i divljenje i poštovanje svih koji ga znaju. Pogotovo Bijeljinaca.
Jer, Fadil Ademović je jedan od najvećih ljudi koji su rođeni pod ovim semberskim komadom neba. I čovjek koji, svojim djelom, svijetli u mraku ovog tamnog i teškog vremena.
U Bijeljinu je često dolazio, viđali smo se svaki put, da popričamo, da razgalimo dušu. Fadil je bio skroman, jednostavan čovjek s kojim se moglo govoriti o svemu, i od koga se imalo šta čuti. Njegova želja je bila da bude sahranjen u rodnoj Bijeljini za koju je bio vezan neraskidivim vezama i u kojoj je za života obezbijedio mjesto za svoj vječni počinak. Umro je u Sarajevu, u jeku pandemije, i morali su ga tamo sahraniti jer druge mogućnosti nije bilo. Na sahrani je odrecitovana moja pjesma “Umiru stari Bijeljinci”, koju je volio i koja je, na neki način, predvidjela i njegovu sudbinu. Ali, porodica je ispoštovala njegovu želju i njegove posmrtne ostatke prenijela u njegovu Bijeljinu, iz koje više nikad neće otići.
Posljednji pozdrav upućujem mu svojom pjesmom. Počivaj u miru, prijatelju.
STARI BIJELJINCI
Umiru stari Bijeljinci
Na svim stranama svijeta
Sa očima punim leda
Zagledani u doba nepomično
Kad je mrak bio svjetlost
A ne sjenka u svjetlu
U moru neznanih lica utopljeni
U olovu jezika čudnovatih
Umiru vrteći se u krug
Kao muhe bez krila
Umiru stari Bijeljinci
Nevini poput zvijezda
I s njima nestaju životi nepregledni
Nestaju vijekovi nestaju kontinenti
Njihova kuća sad je od neba prostranija
Oni su praznina u koju se
Sve oko njih strovaljuje
Umiru stari Bijeljinci u sebe zazidani
Raste pod zemljom njihov grad
Zarastaju mu rane
Umiru uporno i strpljivo
Ne mareći za zakone i običaje
Za pravila službe i popise stanovništva
Umiru vjerujući svojoj smrti
Kao što slijepci vjeruju tmini
Umiru stari Bijeljinci
Na svim stranama svijeta
Umiru lako kao što umire osmijeh
Pa onda putuju upakovani nježno
Putuju preko brda i dolina
Preko mora i oblaka
Putuju neumorno da se vrate tamo
Odakle nikada nisu ni otišli
