Piše: Jusuf Trbić
“Mi smo humanitarna organizacija”, izvalio je mirno Igor Bilbija, vođa sad već čuvenog udruženja “Srbska čast”, čiji su se članovi slikali u mnogo varijanti, sve sa uniformama, mitraljezima, automatima, puškama i noževima koje drže nekome pod grlom. Mediji su bili preplavljeni pričama o njihovim kriminalnim i paravojnim aktivnostima, pa se i državni ministar Dragan Mektić čudom čudio, jer je, kako kaže, vidio mnogo humanitarnih organizacija, ali ni jednu u uniformama i sa oružjem za likvidaciju ljudi. Ali, kad malo bolje razmislim, zašto ti nabildani i do zuba naoružani kriminalci ne bi zaista i bili humanitarci? Ako su najviši politički zvaničnici iz Beograda tvrdili da Srbija nije učestvovala u ratovima protiv Bosne i Hrvatske, ako su akademici tvrdili da Srbi imaju legitimno pravo da ubijaju druge i uzimaju njihove teritorije, ako su književnici ubjeđivali svijet da su Srbi genetski nesposobni da izvrše bilo kakav zločin, već su Bošnjaci ubijali sami sebe i svoju djecu, sami se zatvarali u logore i rušili svoje džamije, ako ogromna većina običnih ljudi u RS-u i Srbiji govori kako su se Srbi samo branili i vodili odbrambeno-otadžbinski rat…pa zašto i humanitarci ne bi bili u uniformama i s oružjem? To je mnogo manja laž, a i zvuči nekako veselije.
Ako su ustaše bili domoljubi, a Jasenovac odmaralište, ako su četnici bili antifašisti, Milan Nedić nevin kao janje, a vladika Nikolaj Velimirović svetac, ako je Mustafa Busuladžić bio visokomoralni intelektualac, a Karadžić, Mladić i Kordić heroji, sve na ovom svijetu može biti istina. Zar nacionalisti na svim stranama ne lažu svoje sljedbenike iz petnih žila, a oni to znaju, ali se ne opiru. Zar svi mi ne vidimo opštu korupciju, nemoral i laž svuda oko sebe, od škole do bogomolje, pa sliježemo ramenima na sve to. Laž je postala vazduh koji dišemo, pa će ogromna većina običnih ljudi osuditi onoga ko govori istinu, ma koliko se u duši slagali s njim, jer je laganje danas dobro, a poštenje nije. Laganje donosi korist, donosi posao, prijatelje i pare, diplome i priznanja, istina samo glavobolju, nezaposlenost, bijedu i nevolje. Kaže mi neki dan mlad čovjek : “ Moj babo je oduvijek bio pošten, što mu mati nikako ne može oprostiti”. Za istinu se kod nas odgovara na sudu, za laž ne. Za istinu može i glavom da se plati, od laži se grade ugled i moć. Ako podržavate one koji govore istinu, možete nastradati, lažovi, pogotovo u politici, mnogo su sigurnija investicija.
Jer, odavno je u svijetu nastupilo vrijeme kad istina nikome više nije važna, post-faktičko vrijeme u kojem činjenice malo koga zanimaju, a na Balkanu je izgrađena prava civilizacija laži, koja je čitavu prošlost i sadašnjicu izvrnula na glavu. Laž je suština nove istorije i ideologije, laž je temelj današnje politike i stvarnosti, laž je osnovni sadržaj međuljudskih odnosa. Laž je danas hljeb naš nasušni, bez kojeg ne možemo živjeti. Veliki i važni ljudi izgovaraju velike i važne laži, mali ljudi, poput pomenutog Bilbije, izgovaraju male laži, svako laže svakog, jer takvi su običaji i pravila, a ako ne lažemo, onda pristajemo na laži i odobravamo ih. Onaj ko neće da laže, osudio je sebe – da bude izdajnik naroda i vjere, a u gorim slučajevima da bude ubijen s pet metaka u leđa, kao nedavno Oliver Ivanović na Kosovu. Prije neki dan je u centru Banje Luke osvanuo veliki grafit : “ Vi koji bježite iz Srpske, ne šaljite novac rodbini. Oni su glasali za one zbog kojih ste morali da odete”. Istina. Ali je istina i da su za te iste glasali i oni koji sad bježe, i glasali bi opet, da se sutra vrate.
Treba li boljeg primjera od sudbine Hrvata u BiH? Dogovorom Tuđmana i Miloševića HDZ je prodao Hrvate koji su živjeli na teritorijama predviđenim da uđu u sastav Velike Srbije, a tu politku i dan-danas, uporno i temeljito, nastavlja HDZ Dragana Čovića, i to je jasno i pticama na granama. Prema podacima Biskupske konferencije BiH, na prostoru današnjeg RS-a nedostaje 93,87 posto od predratnog broja katolika, ali to Čovića i njegovu kliku ni najmanje ne interesuje. Tim prije što preostali Hrvati i dalje glasaju za one koji su ih upropastili. Hrvatski, kao i srpski političari, borili za to da Hrvati i Srbi ne budu konstitutivni i ravnopravni na cijelom prostoru države, već samo na prostorima RS-a i zamišljene Herceg-Bosne, za to su glasali i u Ustavnom sudu BiH, a nema dana kako se ne hvale da su oni zaštitnici svojih etničkih stada, kojima nema života bez njihovih čobana. Zar srpski političari ne kukaju godinama zbog izgona Srba iz Hrvatske, a svi znaju da je za to odgovoran Milošević? Na isti način se, štiteći Bosnu i Bosance, u junačka prsa udaraju i bošnjački i takozvani građanski političari u Sarajevu, iz vlasti i iz opozicije podjednako, a nisu u stanju ni da sjednu za isti sto i dogovore se šta je to minimum interesa koje zastupaju, a kamoli da nešto važno učine za malobrojne preostale Bosance u RS-u i dijelovima Federacije BiH pod Čovićevom upravom. Mnogi će se sjetiti upornih tvrdnji velikosrpskih ideologa uoči rata kako je Bosna, gruntovno, srpska zemlja, jer je, kako su govorili ( a govore i danas), 64 posto zemljišta u BiH bilo srpska svojina. A popis iz 1991. godine je jasno pokazao da je, u ukupnom zemljišnom fondu u BiH, bilo 46 posto državnog ( društvenog), a 54 posto privatnog vlasništva. U strukturi privatnih posjeda, po popisu, Muslimanima je pripadalo 44,9 posto, Srbima 41,7, a Hrvatima 13,5 posto. Ako bi se uzela u obzir ukupna površina BiH, Muslimanima je pripadalo 24,19, Srbima 22,52,a Hrvatima 7,29 posto. Karadžić je tvrdio da je Sarajevo izgrađeno na srpskoj zemlji, a ta je zemlja, u privatnom posjedu, u procentu većem od 90 posto pripadala Bošnjacima ( i nešto malo Hrvatima). Ali, velikim lažima se ne gleda u zube.
U društvu laži brutalni ratni zločinci postali su heroji, pa Srpska crkva promoviše knjigu o zvjerskom ubici Milanu Lukiću, koji je, uz ostalo, žive spalio više od stotinu žena i djece u Višegradu, a patrijarh Irinej priča javno kako su Srbija i Republika Srpska “oduvek bili jedna država”, i opet će, ako je i Bog Srbin, kako je tvrdio Radovan Karadžić. U društvu laži najveći lopovi izazivaju divljenje mase ( po principu : i mi bismo tako isto, da možemo), a univerzitetski profesori pišu knjige o istorijatu Republike Srpske, od praistorijskih vremena do danas. U društvu laži samozvani borci slave masovne zločine nad civilima kao oslobađanje, etničko čišćenje kao demokratsko pravo “izabranog naroda”, genocid kao osvetu za bitku na Kosovu. U društvu laži davna istorija se kroji danas, na licu mjesta, u skladu sa sadašnjim potrebama.
Tako je nedavna proslava 9. januara u Banjoj Luci bila propraćena pjesmom “Pukni zoro”, za koju je rečeno da je to pjesma srpskih vojnika iz Prvog svjetskog rata. I tako je bilo sve dok mediji, ubrzo nakon toga, nisu objavili da je to melodija koju je za poznatu srbijansku TV seriju “Montevideo, Bog te video”, komponovao slovenački muzičar Robert Pešut Manjifiko. Ali, to nije ništa prema onome što je pronašla bijeljinska BN Televizija. Naime, ta je ugledna TV kuća snimila i više puta emitovala ( čak i u svom Dnevniku) potresnu emisiju o tome kako je nastala poznata pjesma “Đurđevdan”, koju je svojevremeno snimila sarajevska rok grupa Bijelo dugme, kao prepjev ciganske pjesme “Ederlezi” iz filma “Dom za vješanje” Emira Kusturice. Elem, kako je utvrdila BN Televizija, tu pjesmu nije komponovao Goran Bregović, kako on sam tvrdi, več se sve odigralo ovako : ustaše su utrpale u voz i povele u Jasenovac, u smrt, veliku grupu Srba. Među njima je bio i neki stari profesor muzike, koji je, nemajući valjda pametnijeg posla, na brzinu izmislio melodiju i riječi pjesme u koju je stala sva srpska tuga. Pjesmu su za tili čas naučili ostali zatvorenici, pa su je zapjevali uglas, dok ih je voz smrti odnosio u daljinu…Dirljivo, nema šta. Ali s istinom nema nikakve veze. Jer, radi se o staroj makedonskoj romskoj pjesmi, koja je decenijama bila poznata ljubiteljima te vrste muzike, a riječi je Bregović uzeo iz antologije romske poezije (tu sam knjigu našao u Narodnoj biblioteci u Bijeljini).
Ali, ako su tačni najnoviji nalazi srpskih i drugih istoričara, onda ova laž nije ništa posebno. Jer, ti su istoričari utvrdili da su Srbi narod najstariji, iz praistorijskog doba, od prije 12 hiljada godina, koji se raselio po svijetu, najviše po Evropi i Aziji, pa otuda i izreka : “Govori srpski, da te ceo svet razume”. Srbi su direktni Noini potomci, koji su došli čak i u Indiju, i dobili ime arijevci, 3.850 godina prije Hrista, oni su darovali kulturu i pismenost čovječanstvu, pa su najstariji haldejski, asirski i misirski spomenici zapravo djelo Srba. Oni su izmislili čak i sanskritski jezik, 4.500 godina prije Hrista, i udarili temelje kineskom i svim drugim jezicima. Istina je, ne može biti da nije, da su Srbi, a ne stari Grci, izgradili Akropolj, jer su ti isti stari Grci, zapravo, nastali od Srba iz vojnih odreda faraona Ramzesa, koji su učestvovali čak i u trojanskom ratu. Od Srba su nastali Skandinavci, Britanci i Nijemci, a pogotovo Rusi i Ukrajinci, a istoričarka Olga Luković-Pjanović tvrdi da su Bosna i Slavonija bile srpske zemlje, koje su se prostirale sve do današnjih njemačkih granica. Kad se sve to zna, sasvim istinito zvuče tvrdnje Miroslava Lazanskog da su jedinice iz RS-a oslobađale Beograd 1944. godine, izjave Željke Cvijanović da je Dodikov režim produžio životni vijek svom građanstvu za čitave četiri godine, ili vijesti iz crkvenih krugova da, s vremena na vrijeme, jata anđela dođu u Banju Luku da čuvaju Dodika.
Svojevremeno je lord Oven rekao o Miloševiću i ostalim velikosrpskim političarima : “ Oni vas gledaju u oči i lažu, a znaju da vi znate da lažu”. Danas su te manire usvojili političari na svim stranama. Gledaju nas u oči i lažu, a mi šutimo i od svega okrećemo glavu, blago nama.
I blago njima s nama ovakvima.
