Piše: Josip Vričko

Besane su bile posljednje noći Aleksandra Vučića; Prvo nije spavao razmišljajući hoće li na inauguraciju Kolinde Grabar-Kitarović, a onda kada je odlučio da će, ipak, nekadašnjim autoputom Bratstva-jedinstva ka Zagrebu, opet nije oka sklopio. Nijedne noći u posljednjih deset mjeseci, priznao je srbijanski premijer, nije dobio toliko negativnih poruka. Međutim, zna taj, ma gotovo iznenadni gost nove hrvatske predsjednice, kako mu je u opisu posla i to da ga ne vole – pa, veli, nema potreba nikomu se ni udvarati ni ulizivati. A osim manjka ljubavi, pretpostavlja se i manjak sna. Tako je u nedjelju, prije teškog europskog izleta, morao ustati s prvim pijetlovima, te povodom obilježavanja nacionalnog praznika Dana državnosti Srbije – Sretenja položiti vijenac na spomenik Dimitriju Davidoviću, tvorcu Sretenjskog ustava.

Ako ste, dakle, primijetili Vučićeve podočnjake na zagrebačkom Trgu svetog Marka, evo, sada znate razlog. Ali, k’o da je srpski vožd Karađorđe spavao uoči 15. veljače 1804. godine kada je u Orašcu poveo Srbe da se kutarišu Turaka! Mada, srbijanska oporba ne vidi baš kod premijera kapacitet Crnog Đorđa, već prije – zanimljivo?! – sultana, uz tumačenje kako bi trebalo ukinuti parlament, Srbiju proglasiti sultanatom, pa po ubrzanoj proceduri usvojiti sve što sultan Aleksandar (Veličanstveni?) kaže. Što je, čini mi se, ipak pretjerano; Pa, Vučić ni u hrvatsku metropolu nije otišao a da se nije konzultirao s nekim starijim. U ovom slučaju to je bio Tomislav Nikolić, koji je taj njegov put spremno blagoslovio. Inače, srbijanski je predsjednik netom je objavljen datum inauguracije njegove zagrebačke kolegice kazao kako ga tamo neće vidjeti zbog drskosti i vulgarnosti koje su prošlog mjeseca stizale iz prvog susjedstva na račun Srba i Srbije – a ni Grabar-Kitarović, po njegovu sudu, tu nije bila baš ni naivna ni nevina.

I nakon što je ispratio premijera, Nikolić je poručio kako se (ništa) ne junači, nego naprosto na Dan državnosti predsjednik mora ostati kod kuće, jer, valjda vjeruje, bez predsjednika bi Srbija toga dana bila prazna. S premijerom je, ipak, druga stvar. Slijedom čega su se pojavile spekulacije kako je, zapravo, Bruxelles dao naputke vodećem srbijanskom dvojcu, kojem donedavno nije padalo na pamet uveličati službeno preuzimanje predsjedničkog žezla Grabar-Kitarović, da malo smanje doživljaj. Vučić je, međutim, otklonio svaku mogućnost briselskog roditeljskog sastanka, tvrdeći kako nitko nije smio da ga pozove i o tome govori. Jer, veli, tako se sa Srbijom ne može i ne smije razgovarati. Velika je Srbija! Na temelju čega zlobnici, oni srbijanski opozicijski naročito, mogu kazati kako je u ovome hrabrom čovjeku u ovom delikatnom trenutku proradio (skriveni) sultan…

Ali, treba, u polemici s takvima, kazati kako se srbijanski premijer u Bruxellesu doista ponaša kao (već) svoj na svome; Evo, prošloga tjedna u briselskoj Avenue Louise prepoznao ga je neki zemljak i kao (dodatni) znak prepoznavanja uzviknuo: “Živeo Šešelj”! Na što Vučić nije časio časa, već je spremno, dva puta ispružene ruke uzviknuo: “Živeo Šešelj! Bravo Šešelj”! Kako je poslije toga spavao i jesu li mu stizale kakve noćne poruke glede ovoga klicanja svome političkome ocu, zasad nismo imali prigodu čuti. Tek, neki kažu da vojvoda Voja, nakon ovog briselskog klicanja spava ko nikad. (Umalo ne rekoh ko zaklan).

Na ovo srbijansko piškićemo-kakićemo glede inauguracije, službeni je Zagreb reagirao prilično hladno, kurtoazno – poručivši kako je visoki beogradski gost dobrodošao. Kao, uostalom, i svi ostali gosti. No, između redaka, gdjekad i izravno se kaže kako je Vučiću put ka glavnom gradu Hrvatske pokazan u glavnom gradu Europske unije. Za što im je, u biti, šlagvort dan u Beogradu; Ovih dana, naime, beogradske novine, pozivajući se na neimenovane izvore, tvrde kako i u Europskoj komisiji postoji stanovita doza nelagode zbog toga što se između Srbije i Unije praktički ništa ne događa sad već više od godinu, još, dakle, tamo od siječnja 2014. A Srbija, ma koliko njihov premijer nastoji ostaviti dojam čovjeka koji vlada situacijom, grozničavo čeka e ne bi li konačno otvorila prva poglavlja u pristupnim pregovorima. A trenutačno samo veliki optimisti vjeruju kako će se taj sretni trenutak dogoditi do kraja lipnja ove godine.

Pri čemu svakako treba podsjetiti da su početkom godine hrvatski europarlamentarci podnijeli 12 amandmana na izviješće o napretku Srbije, uključujući i onaj kojim se traži da se kao mjerilo za otvaranje Poglavlja 23 postavi zahtjev da promijeni zakon po kojem se, u biti, Beograd samopromovira kao nekakav mini Haag (poslije Haaga) za suđenje za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Činjenica je, istina, kako je taj zakon na snazi godinama, a da je Zagreb tek sad reagirao. Ali, činjenica je i da je Hrvatska tek odnedavno članica europske obitelji, pa je sada u mogućnosti reagirati iz povoljnije pozicije. Na primjedbu kako je obećala da bilateralu neće miješati sa europskim putom svojih susjeda, hrvatski dužnosnici, europarlamentarci napose, tvrde kako su odredbe srbijanskog Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine u suprotnosti s europskom pravnom stečevinom.

I kad smo na tom za Srbiju skliskom ratnom terenu, treba kazati i kako je Beograd začuđujuće prošao bez ikakvih posljedica nakon što se dvojac Nikolić&Vučić nedavno teatralno slikao s visokim gostom iz Banje Luke Miloradom Dodikom kako gledaju prijenos iz Haaga presude ICJ-a na međusobnu hrvatsko-srpsku tužbu za genocid. Zaboravili su, dakle, da je Vojska RS-a presuđena za genocid u Srebrenici, pa im nikako – bez obzira na to koliko je 3 fatalan srpski broj –  pred malim ekranima nije trebao treći (čovjek). Usto, splitska Slobodna Dalmacija je praktički uoči Vučićeva pohoda inauguraciji, poželjevši mu tako naročitu dobrodošlicu, objavila kako je (njegova) Srpska napredna stranka za povjerenika u Somboru imenovala “belog orla” Slobodana Stanića, kojega je Županijski sud u Splitu ’97. kao ratnog zločinca osudio u odsutnosti na 20 godina zatvora.

Sve je to srbijanski premijer trebao imati u vidu prije negoli se odlučio patetično – što mu je i jeste manir – govoriti koliku žrtvu podnosi putujući u Zagreb. Jer, u biti je riječ, kao što mu je to i poručio kolega Zoran Milanović, o samo 400 kilometara u jednom i u drugom pravcu. I riječ je o službenom putu tijekom kojega, jer takva je prigoda, neće biti teških tema. Teško može biti samo Vučiću kad se i na licu mjesta uvjeri da je Hrvatska tamo (daleko) gdje se Srbiji navodno toliko žuri.

 

(oslobodjenje.ba)