Piše: Dragan Bursać

Možeš ti biti čivija u državi u kojoj se vlada klima kao babini zubi i kojoj nedostaju četiri ministra, ali ne možeš dozvoliti da se zamjeriš Marku Perkoviću Thompsonu.

Namjesto one stare socijalističke “Za domovinu sa Titom, naprijed”, zapadnim dijelom Balkana, komotno se može čudi kako za domovinu ustaje većina radikalno nastrojenog hrvatskog življa sa Thompsonovim imenom na usnama.

A, Marko Perković, turbo – folk – gotik nacionalistička ikona Dalmatinske Zagore, pa onda i cijele Hrvatske sa dominionima, nije nikako slučajno postao mit i ikona za života. Jer, što bi Srbi sa “Cecom majkom” bili bolji, što bi se vaspostavljalo državno četništvo, što bi se Ljotić pokušavao rehabilitovati tek tako? I Hrvati svoga konja, sve u šahovnicu ofarbanog, imaju.

A, događaji, kao na filmskoj traci. Pa je tako savjesni dio svijeta, koji se odaziva na EU, osporio i zabranio Thompsonov koncert u Mariboru. Istinabog, napunio bi Perković bilo koji objekat u gradu na Dravi, to nije sporno. Ono što je sporno, a sa čim se slaže i zdrav razum je ZABRANA FAŠISTIČKE IDEOLOGIJE, PROPAGANDE I VOKABULARA. I tu nema dvojbe.

Kad ustaška muzika spaja ljude

Zato dvojbe ima kod hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koji se u predizbornom poletu moraju dodvoriti disciplinovanom desničarskom etnonacionalističkom tijelu. Onda i ne čudi što Kolinda Grabar Kitarović veli nonšalantno kako je zabrana “kontradiktorna jer je muzika tu da spaja ljude”.

Da li pri tom misli na spajanje asasina, koljača i ubica, sa žrtvama iz Thompsonove pjesme “Jasenovac i Gradiška Stara”? I kakva je to neofašistička muzikologija koja spaja nastranosti stihova koji veličaju koljače i fašiste oličene u Francetiću i Paveliću sa nekakvim muzičkim golubom mira? Toga nema, to ne postoji! To je nenormalno i zabranjeno!

I čak je poruka slovenačke policije, kojom se zabranjuje koncert neoustaše Perkovića poprilično mlaka i slabašna. Podsjetimo, mariborske vlasti odluku o zabrani koncerta donijele su na temelju preporuke slovenske policije koja je zaključila da bi “na mariborski Thompsonov koncert mogle doći osobe iz susjednih država koje su karte kupovale preko interneta”. Ne bi da se zamjere susjedima, ali Slovenci uljudno peru krivicu sa sebe uz poruku, prije svega Briselu – “Ustaše, to su oni južno od nas. Nismo mi”.

Za šaku fašizma

A, kad smo kod Brisela, nekadašnji administrativac pod briselskim svodom, a sad premijer, Andrej Plenković, takođe se uključio u misiju “spašavanja redova Thompsona”, u trku koja se odvija pred hrtvatskim glasačkim tijelom. Pa je promptno od hrvatske ambasadorice u Ljubljani zatražio da “ispita o čemu se radi i da nas izvijesti o tome koji su razlozi za zabranu koncerta”.

Ima i bolje. Samo poslušajte: “Meni nije poznato koji bi to razlozi mogli biti”, izjavio je Plenković.

Ali u balkanskoj relativizaciji, skrivenoj pod tzv. revizijom i objektivizacijom prošlosti, krije se samo i jedino udvorničko podilaženje plebsu koji je biračka mašina. Dabome, u ovom konkretnom slučaju, apoen je čisti nepatvoreni fašizam, fašizam jednog čovjeka, koga je vrijeme izbacilo na pozornicu svih balkanskih apsurda, a on jaaako dobro živi na tom stejdžu zla. I ne samo da dobro živi, nego se pojavljuje i kao korektiv ćudoređa. I onda je Thompson taj koji propituje premijera i predsjednicu jedne države za zdravlje i tjera ih da žurno reaguju.

Jer, možeš ti biti čivija u državi u kojoj se vlada klima kao babini zubi i kojoj nedostaju četiri ministra, ali ne možeš dozvoliti da se zamjeriš Perkoviću Marku Thompsonu!

Fašistička olimpijada u BIH

I da, dabome da se najnoviji cunami fašizma odmah prelio u BiH, koja jeste jedna vrsta lakums papira za srbijanski i hrvatski fašizam. Da, na žalost, posve je logično što se na “Pecari”, stadionu Širokog Brijega, izvode fašističke olimpijske igre. Pa se tako zviždi državnoj himni, pa se tako urla “Mi, Hrvati”, pa se tako u toku meča skandira ustaški pozdrav “Za dom spremni”, pa se verbalno pljuje po Bošnjacima urlikanjem “Ubij balije”, pa se ističe ratna zastava Hrvatskog vijeća odbrane. I na koncu se svim mogućim i nemogućim predmetima gađaju navijači , sudije i igrači “Sarajeva”. Jer im se može!

A, znate zašto im se može? Može im se zato što je kazna na rubu tragikomedije. U jednoj nogometnoj utakmici, koja to nije, koja je zapravo poligon za fašizam, domaćin je, pazite sad, od strane Nogometnog saveza kažnjen sa zabranom igranja na “Pecari”.

I šta onda, dragi čelnici saveza? Igraće u Posušju ili Čapljini sa istom ikonografijom, a vaša kazna je samo aminovanje faktičkog stanja koje je priznavanje neofašizma. I, da to se na krilima Thompsona, kao zaštitnog simbola franšize, kao glavne maskote neofašista samo nastavlja.

Mi gledamo, na satnoj bazi, izliv fašizma na mozak. Evo, maturanti u Zagrebu, čast izuzecima, proslavu posljednjeg dana škole počeli su ispruženom desnicom i uzvikujući “za dom – spremni”. Eto, u tom i takvom sistemu vrijednosti, maturanti, polupijani i pijani, dok veličaju fašizam, prolaze pored policije. A policiji ostaje da ih mirno promatra i ćuti. Jer kad idola Thompsona brani predsjednica i premijer, ko su oni, za Boga miloga da se miješaju.

Njihove kolege, maturanti, u centru Đakova su na labradoru iscrtali kukaste krstove, a pas je zaklon od razularenih maturanata potražio na terasi kafića. No, zbog silne buke i zviždanja pobjegao je prije nego što su ga lokalni volonteri i ljubitelji životinja uspjeli uhvatiti i skloniti na sigurno, piše Jutarnji list.

Od Drugog svjetskog rata do Cece i Thompsona

A, korijen zla je star, prastar. Evo, prije nekoliko dana je bila obljetnica Blajburga, koja je namjesto sakralnog intimnog ozračja žaljenja za nevino nastradalim, opet i opet pretvorena u revizionistički fašisodini ustaški sabor. Tamo se, za Boga miloga, pojavljuje pred kamerama ustaša koji žali za Hitlerom i tim vremenima (sic!), potpuno slobodno, iskreno i javno.

I šta se mi onda u tom ozračju čudimo nad Thompsonom i “thompsonovcima”. Oni su, na žalost, dobili državu po svojoj mjeri i čovjeka koji potpuno slobodno može pjevati:

“Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara./ Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure./ U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila./ Oj Neretvo teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu…”

Dakle, čovjek, koji može u 21. vijeku izgovarati ovakve nebuloze i namjesto zatvora, zapravo biti heroj, državni korektiv i čovjek oko čijeg se imena “vrijedi” potruditi za uncu vlasti i jeste jedna od najbitnijh figura u Hrvata. Na žalost!

Ali, ne lažimo se. Ustaštvo je, kao uostalom i četništvo, sustavno uzgajano, štićeno, minimizirano i iznova i iznova rehabilitovano od 1945. sve do Plenkovića, pa se sad, k’o biva, malograđanski čudimo Thompsonu od Maribora i Širokom Brijegu od Maksa Luburića.

Ljudi, jel’ vi znate da je biti partizan ili potomak istog, purgerska neprijatnost 70 godina?

‘Ajmo biti realni. Fašizam koji danas živimo nije uzrok bilo čega (osim pustih nereda i violencije). To je samo posljedica – posljedica guranja pod tepih zla starog koliko i Drugi svjetski rat.

I sve dok politička rukovodstva, prije svega Srbije i Hrvatske, ne prestanu mahati fašističkim barjacima u predizborne svrhe, nama će Ceca i Thompson biti maćeha i poočim.

 

(Izvor: Al Jazeera)