Analiza Harisa Imamovića: Zašto bismo brinuli više o sudbini OHR-a nego sam Christian Schmidt?
Počev od 2006. godine, desilo se suprotno: suverenitet države je oslabljen, a osnažen je utecaj inozemnih faktora, najprije Srbije i Hrvatske, a zatim i Ruske Federacije, Mađarske i drugih. Nastupila je blokada euroatlantskih integracija, a zatim i nešto suptilnija evropskih integracija, Bosna i Hercegovina, koja je bila regionalni lider na NATO i EU putu, počela je zaostajati i nakon nekog vremena su je pretekle Hrvatska (danas već članica EU i NATO-a), Srbija i druge zemlje.
Ured visokog predstavnika je donekle neobična institucija, a odnekle nije. Nakon Drugog svjetskog rata, u Njemačkoj je uspostavljen Saveznički kontrolni savjet. To tijelo je imalo ovlasti da stavlja van snage ranije (nacističke) zakone, proglašava nove zakone, smjenjuje zvaničnike i poduzima druge mjere u svrhu očuvanja mira i provođenja denacifikacije. Isto tijelo je postojalo i u poslijeratnoj Austriji, kao i Japanu.
Međunarodna supervizija u našoj zemlji nije presedan. Problem OHR-a nije u tome što liči na Saveznički kontrolni savjet, već u tome što ne liči. Za razliku od Dwighta Eisenhowera, prvog predsjedavajućeg Savezničkog kontrolnog savjeta, ili pokojnog Paddyja Ashdowna, aktuelni visoki predstavnik Christian Schmidt nema na raspolaganju dovoljan broj međunarodnih vojnih trupa.
Sam tvorac Dejtona, Richard Holbrooke naslutio je da je transformacija SFOR-a u EUFOR bila kobna greška. U predgovoru knjizi „Put ka Dejtonu“ Dereka Cholleta, savjetnika američkog državnog sekretara, Holbrooke kaže da je navedena transformacija izvršena zbog potreba SAD-a da svoje trupe premjeste u Irak i Afganistan i amibicija Francuske da smanji zavisnost EU u odnosu na NATO.
„Ostao je utisak“, kaže Holbrooke, „da se Sjedinjenje Države, kao jedina sila koju poštuju svi na Balkanu, počinju povlačiti, što je ohrabrilo opstrukcioniste u [Republici] Srpskoj i oslabilo umjerene snage drugdje.“
OHR je najprije ostao bez trupa NATO, a kasnije u dobroj mjeri i bez EUFOR-a (koji je reduciran na bezazlenih 1.100 vojnika). Istovremeno, povučena je međunarodna policijska misija, strane sudije i tužioci. Sve je izvedeno, nakon što je Evropska unija, na čelu sa bivšom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, preuzela lidersku ulogu u BiH.
Nakon odlaska Paddyja Ashdowna, na čelo OHR-a je došao Christian Schwarz-Schilling, lični prijatelj kancelarke Merkel, koji je skoro u potpunosti pasivizirao ovu instituciju. Nakon njega, na čelo OHR-a je došao Miroslav Lajčak, za vrijeme čijeg mandata je ova institucija prvi put povukla svoju odluku pred pritiskom vlasti Republike Srpske, te Evropske komisije i Rusije, kako je posvjedočio jedan od Lajčakovih saradnika Phillipe Leroux-Martin je, u knjizi „Pouke iz Bosne“.
Nešto više od deset godina, nakon završetka rata, međunarodna zajednica je na inicijativu Evropske unije počela sa povlačenjem međunarodnih vojnih trupa, što je, uz odricanje političke podrške, skoro posve oslabilo autoritet OHR, pretvorivši ga, kako je primijetio Lajčak, u „mrtvog konja“.
Poređenja radi, Saveznički kontrolni savjet je u Njemačkoj postojao 45 godina, sve do ujedinjenja 1990. godine, a sedam decenija nakon Drugog svjetskog rata u ovoj zemlji je još uvijek prisutno 35.000 američkih vojnika. Zato je naoko besmisleno da je upravo Njemačka, predvođena bivšom kancelarkom, bila lider vojnog i političkog razoružavanja međunarodne zajednice u BiH, pod prilično sarkastičnim izgovorom da je potrebno da domaći akteri preuzemu odgovornost, kako bi se ojačao suverenitet zemlje.
Počev od 2006. godine, desilo se suprotno: suverenitet države je oslabljen, a osnažen je utecaj inozemnih faktora, najprije Srbije i Hrvatske, a zatim i Ruske Federacije, Mađarske i drugih. Nastupila je blokada euroatlantskih integracija, a zatim i nešto suptilnija evropskih integracija, Bosna i Hercegovina, koja je bila regionalni lider na NATO i EU putu, počela je zaostajati i nakon nekog vremena su je pretekle Hrvatska (danas već članica EU i NATO-a), Srbija i druge zemlje.
Slabljenje OHR-a (tj. međunarodnog vojnog prisustva) je bilo, čini se, dio šire politike Evropske unije, predvođene njemačkom kancelarkom. Bivša njemačka kancelarka je bila uvjerena da može izgraditi trajni mir, kroz ekonomsku saradnju i dijalog sa Rusijom. Čini se da je jedan od aspekata njene „istočne politike“ bio i popuštanje pred zahtjevima srpske politike u Bosni i Hercegovini.
Inicijativa Berlina za slabljenje uloge OHR-a dolazi skoro u isto vrijeme, kada Vladimir Putin drži svoj čuveni govor na Mihenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine. Otprilike u isto vrijeme – kako nas obavještava spomenuti Leroux-Martin – ruski ambasador u Bosni i Hercegovini se po prvi put javno pobunio u Vijeću za implementaciju mira protiv OHR-a. Također, ovo vrijeme se podudara sa samitom NATO-a u Bukureštu, kada je na insistiranje evropske političke elite, na čelu sa bivšom kancelarkom, odbijen zahtjev Ukrajine i Gruzije za Akcionim planom za članstvo, što je neposredno rezultiralo ruskom invazijom na Gruziju, a posredno i na Ukrajinu.
U navedenom periodu, od 2006. pa sve do svog odlaska 2021. bivša njemačka kancelarka je, kako kaže trenutni konsenzus, vodila posve pogrešnu politiku prema Rusiji. Njemačka, evropska i šira transatlantska javnost postali su, nakon invazije na Ukrajinu, svjesni štete koju je za evropski poredak stvorila politika popuštanja bivše kancelarke. Nažalost, o šteti koju je pretrpjela BiH, za vrijeme vladavine Merkel, još uvijek se uglavnom stidljivo šuti.
Najveći dio vladavine Merkel se poklopio sa mandatom Valentina Inzka, koji je svojom, uglavnom deklarativnom, privrženošću interesima države BiH, samo učinio lakše podnošljivom opisanu regresiju. Na kraju je, uoči svog odlaska, bivša kancelarka izdejstvovala imenovanje Christiana Schmidta. Bio je to coupe de grace njene štetne politike prema BiH.
Kako primjećuje spomenuti Leroux-Martin, nakon reduciranja međunarodne vojne misije, OHR je ostao bez provedbenog mehanizma, te je njegov autoritet počeo ovisiti u najvećoj mjeri od spremnosti, odnosno nespremnosti domaćih aktera da prihvate njegove odluke. Svjestan toga, Dodik je, od prvih naznaka imenovanja Schmidta, vrlo promišljeno krenuo u sveobuhvatnu kampanju potkopavanja njegovog legitimiteta, jasno poručujući da RS neće prihvatiti njegove odluke.
Istovremeno, nadajući se da bi Schmidt mogao vratiti agilnost OHR-u, a previđajući činjenicu da nema na raspolaganju silu kao provdbeni mehanizam svakog poretka, bošnjačka politička javnost je svesrdno podržala njegovo imenovanje. U protekle dvije godine Schmidtovog mandata, postalo je sasvim jasno da je on de facto visoki predstavnik samo za FBiH, ili kako bi Leroux-Martin rekao tamo gdje ga prihvataju.
Nije slučajno da Schmidt sve više liči na lorda Davida Owena. Ne samo zato što je arogantan. Već zato što se, kao pregovarač, nalazi u strukturalno skoro istoj situaciji. Schmidt je, kao i lord Owen, pregovarač bez štapa. Svjestan da nema mehanizam, kojim bi prinudio srpsku i hrvatsku politiku u BiH da prihvate njegovu odluku, on im, kao svojevremeno lord Owen, sve više popušta. Jedini njegov štap, ili preciznije „štap“, jeste strah bošnjačke javnosti od zatvaranja OHR-a.
U svojoj knjizi „Od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma“, Kasim Begić kao da opisuje Schmidtovu ličnost i politiku, kada govori o susretu sa lordom Owenom, u ljeto 1993. godine. „Sjećam se“, veli Begić, pored njegove arogancije i nestrpljivosti da sasluša druge, da je uglavnom dijeli lekcije prisutnim, odmahivao, više puta naglašavao da smo izgubili rat, prijetio povlačenjem svjetske zajednice iz BiH.
Nakon što je Karadžić, na proljeće 1993. godine, odbio Vance-Owenov plan, pokazalo se da neće biti vazdušnih udara. Lord Owen je kao pregovarač ostao bez štapa. Zato je u svoj novi, tzv. Owen-Stoltenberegov plan ugradio zahtjeve srpske i hrvatske politike, te pokušao da prinudi Sarajevo na ustupke.
Nedugo nakon što su objavljeni detalji njegovog plana, Evropski parlament ga je kritikovao zbog pritiska koji vrši na Vladu RBiH kako bi prihvatila etničku podjelu zemlje. Washington Post je uporedio lorda Owena sa Chamberlainom, bivšim britanskim premijerom koji je popuštao pred Hitlerovom agresijom.
Kako bilježi Begić, Owen je tih dana, za BBC kazao, da je njegov „najveći problem kako privoliti Muslimane da pregovaraju“. Također, u isto vrijeme je, sasvim u Karadžićevom duhu, dao izjavu da Srbi posjeduju 65% zemljišta u BiH, te da mape podjele treba podesiti prema toj činjenici. Navedeno neodoljivo podsjeća na trenutne javne i neke manje javne rasprave o državnoj imovini.
Istovremeno, kako svjedoči Begić, lord Owen je nastojao unijeti podjele unutar Predsjedništva RBiH, ohrabrujući Fikreta Abdića i druge članove da se suprotstave Aliji Izetbegoviću i izoliraju ga, kako bi oslabio poziciju Sarajeva u pregovorima i privolio ga na ustupke. Ne treba ni govoriti koliko ovaj scenarij podsjeća na uspostavljanje Osmorke.
Na koncu drugi Owenov plan je propao, zahvaljujući jedinstvenom bošnjačkom odgovoru. Dejtonski sporazum je zaključen, tek nakon što se, umjesto britansko-evropskog pregovarača, pojavio Holbrooke, kao diplomata sa štapom, koji je bio u stanju vršiti kredibilan pritisak na sve strane.
Računajući da Bošnjaci, zabrinuti za sudbinu države i preplašeni eventualnim povlačenjem „svjetske zajednice iz BiH“, ne smiju dovesti u pitanje njegov autoritet, Schmidt ih uzima zdravo za gotovo, kao svojevremeno lord Owen. Javnosti, koja ga priznaje, obraća se arogantno, dok je vrlo oprezan, često i snishodljiv kada se obraća srpskoj i hrvatskoj javnosti.
OHR jeste potreban BiH, ali time se ne može pravdati Schmidtova pristrasnost u korist Zagreba, plašljivost u odnosu na Banjaluku i nepoštovanje koje iskazuje prema Bošnjacima. Uprkos spomenutim prijetnjama, nakon odlaska lorda Owena, nije bio kraj svijeta. Naprotiv, došlo je do početka uspješnog mirovnog procesa. OHR je potreban BiH, ali je potreban i međunarodnoj zajednici, možda više njoj trenutno nego nama. Bošnjaci ne trebaju brinuti o sudbini OHR-a više nego što brinu sam Schmidt i PIC, naročito ako radi protiv njih i države. Ako nismo poginjali glavu kada je bilo mnogo teže, ne znam zašto bismo sada.
(istraga.ba)
