Piše: Jusuf Trbić
I ne samo da su pristali, već su Bošnjaci prvi formirali monoetničku stranku u BiH i krenuli putem reislamizacije muslimana, putem koji nas, kako to danas jasno vidimo, vodi u slijepu ulicu bez izlaza. “Religijski preporod, nakon više od dvije decenije narastanja, pokazao je potpunu stvaralačku sterilnost. Politika bošnjačkih islamista zaustavila je kreativni individualizam, koji se izgubio u atmosferi vjerskog kolektivizma. Ograničila je mnogim potencijalima slobodu stvaranja, umrtvila ih je i bacila u nazadak. Svodeći svaku misao u šematske religiozne okvire ta politika je prouzrokovala strmoglavo kulturno odvajanje Bošnjaka od njihove evropske kulturne matice”, piše Mustafa Čengić. Vraćanje u mitsku, izmišljenu prošlost koju je oblikovala religijska svijest, na sve tri strane u bosanskom etno-konfesionalnom Bermudskom trouglu, donijelo je beznadežno ukidanje individualnosti, kritičkog mišljenja i znanja, donijelo je vladavinu mita, rigidnog kolektivizma, vjerskog fundamentalizma, ubrzanu proizvodnju homogenih etničkih i vjerskih kolektiviteta, bez kojih ne bi bilo ni političke religije ni razarajućeg nacionalizma.
Religija je u prošlosti bila ključni faktor etničke konsolidacije, ali danas je ona samo jedan u nizu elemenata pojedinačnih i kolektivnih identiteta koji su u stalnom procesu mijenjanja. Religija nameće jednostrani, zatvoreni, nepromjenljivi i isključivi pogled na svijet, zaleđen u dalekoj prošlosti i u potpunosti neuskladiv sa modernim vremenom znanja, nauke, globalnog prožimanja i osvajanja kosmosa. Religijski obojeni nacionalizam i nacionalistička religija svode individue na bezlične dijelove jednog samoobnavljajućeg, nepromjenljivog, svetog organizma, koji je u vječitoj suprotnosti i neprijateljstvu prema drugima, zasnovanog na izmišljenim, romantizovanim kulturnim stereotipima iz prošlosti, oblikovanim vjerskim konzervativizmom koji obezbjeđuje apsolutno prihvatanje naloga nacionalističkog vladajućeg uma. Kolektivni identitet, etnički i nacionalni, obučen je u vjerski oklop, bez kojeg nema razlika, podjela i granica, on obezbjeđuje uniformnost i jednobraznost stada, a pripadnik stada mora biti vjernik, pa Bošnjak može biti samo onaj ko je musliman (o čemu svjedoči sintagma Bošnjaci-muslimani), Srbin je pravoslavac, Hrvat –katolik. Mržnja prema onima koji nisu vjernici ili drugačije vjeruju, u sva tri etnička korpusa, dobila je rasističke razmjere, kakve nikad nije imala odbojnost komunista prema vjernicima u bivšoj Jugoslaviji.
Apsolutizacija religijskog ima dvije funkcije: da disciplinuje pripadnike stada i učini ih poslušnim bezličnim jedinkama zatvorenog uma, prema hiljadugodišnjoj religijskoj praksi, i da ih okrene nasuprot drugima. Tako se održava stalno stanje konfrontacije i kontrolisanog haosa, u kojem isfabrikovani etnički i konfesionalni problemi zamjenjuju kompletnu društvenu zbilju, sprečavajući demokratski razvoj, slobodnu misao i nastanak evropskih građanskih i sekularnih narativa. Destrukcija države, kaže Jasenko Karović, dešava se upravo po etničkim i nacionalnim šavovima, po davno utvrđenom programu. “Danas je jasno da svako apsolutističko insistiranje na kategorijama etniciteta i konfesije zapravo stimulira i ubrzava ovaj dekompozicijski proces snagom socijalnog eksplozivnog katalizatora…Modus operandi koji upravlja ovim procesom degradacije i disolucije nekada kompaktnog državnog tkiva u političkom, socijalnom, kulturnom i društvenom smislu, jeste svjesno, ciljano i bezobzirno generiranje tri suprotstavljene nacionalne i konfesionalne mitologije…”
Pošto sva tri nacionalistička koncepta počivaju na religijskom modelu dogmatske svijesti, sukob i strah jednih od drugih postaju način života u vječitom opsadnom stanju, čiji otužni pejzaš iapunjavaju primitivizam, izokrenuti moral, falsifikovanje prošlosti i cjelokupne stvarnosti, laž, neznanje, progon kritičke svijesti, bjekstvo od svijeta i slobode. Temelj za proizvodnju novih identiteta svi traže i nalaze u nanovo konstruisanoj prošlosti, koja se bezobzirno mijenja da bi se prilagodila potrebama i zahtjevima novih nacionalističkih elita, u vjerskim dogmama i ideologiji žrtve koja istrajava i pobjeđuje vrijeme uprkos zlu koje mora da trpi. Čitava istorija je pretvorena u neprekinuto bojno polje, u tri odvojena i međusobno suprotstavljena toka, koji sebe predstavljaju kao moralne svjetionike u vijekovima mraka koji im je nametnut. Ta vještačka i nakaradna konstrukcija zbilje ne predlaže i ne nudi dokaze, već traži da joj se bespogovorno vjeruje.
Dužnost svakoga ko želi da misli jeste da odgovori na taj izazov, razotkrivajući, prije svega, otrovno rastinje u sopstvenoj avliji, što se posebno odnosi na Bošnjake i Bosance. Jer, procesi razbijanja Bosne do kraja su uobličeni i jasni, i ako na njih pristaju oni koji sanjaju disoluciju države, njeni branitelji bi morali pogledati sebe u ogledalu i odgovoriti na pitanje: zbog čega nominalna pro-bosanska politika i bošnjačka politička misao (uz male izuzetke) podupiru te procese i učestvuju u njima, na skoro jednak način kao i druge dvije destruktivne sile, i šta treba raditi da se entropija zaustavi? Od poštenog odgovora na to pitanje zavisi sve što Bosna i bosanstvo znače, zavisi sudbina svih nas u ovom vremenu koje se lomi i prijeti katastrofom koja može uništiti hiljadu godina zajedničkog života.
(Nastaviće se)
