Piše: Jusuf Trbić
Svođenje bošnjaštva na vjeru, na muslimanstvo, definisalo je de facto Bošnjake kao vjersku skupinu, što je za njih katastrofalno. “Svi oni koji zagovaraju isključivo vjersku dimenziju bošnjaštva isti su neprijatelji države kao i sljedbenici velikosrpske i velikohrvatske ideologije”, kažu Taner Aličehić i Đenan Galešić. Vjerski pozdravi u javnom govoru, posmrtno pretvaranje poginulih boraca u šehide, u one koji su poginuli u borbi za vjeru, mitološki obrazac po kojem su Bošnjaci nastali od bogumila, dakle od vjerske skupine (mada su Bošnjaci ethnos, stariji i od muslimana i od bogumila i nije ih nikad definisala isključivo i samo religija), zlatno obojena osmanska prošlost, privrženost autoritarnom turskom režimu, postavljanje vjerske podobnosti kao političke, ideološki progon ateista i drugih pripadnika bošnjačke etnije koji se ne uklapaju u zvanični model Bošnjaka-muslimana, svođenje čitavog političkog spektra na religijsku dimenziju, što isključuje sve drugačije i neprestano konfrontira tri nepomirljive strane, proizvodnja etno-konfesionalnog Mi-identiteta, u šta je upregnuta ogromna mašinerija školstva, medija, religijskih i političkih institucija, ocrnjivanje sekularizma, koji je temeljna civilizacijska vrijednost savremenog svijeta – sve to govori o samoubilačkoj politici koju bošnjački politički um ne želi ili ne zna da napusti.
Bosna može opstati samo ako se razdvoji etno-religijski identitet od političkog, ako se vjera i etnička pripadnost sklone u sferu privatnosti, a na scenu vrati slobodni građanin. Jer, Bosna je upravo evropski loš primjer koji govori o pogubnosti vladavine kolektivizma i religijskog modela mišljenja, koji nameće autoritarnu svijest, slijepu poslušnost, uniformnost pojedinaca koji funkcionišu samo kao dijelovi cjeline, zatvorenost umjesto razvoja i otvaranja prema svijetu, strah od drugih, bjekstvo od kritičkog razumijevanja stvarnosti, gušenje konkurencije ideja, vraćanje u izmaštanu prošlost umjesto okretanja budućnosti koju kreiraju nauka, demokratija i korpus ljudskih prava. Nuditi islamizam kao ideologiju umjesto savremenih civilizacijskih vrijednosti, to znači put u mrak iz kojeg nema povratka. To znači zaključavanje u svijet zatvorenih, jednoglasnih plemena, to znači uljuljkivanje u blaženom neznanju, poslušnosti i nekretanju, u površnom i primitivizmom obojenom tumačenju neprolaznih istina svetih knjiga, odnosno vladavinu vjerskih dogmi umjesto naučnih istina, to znači pomračenje uma i nemogućnost bilo kakvog dogovora o zajedničkoj budućnosti. To znači propast Bosne i bosanstva i nestanak Bošnjaka. To znaju, to moraju znati i bošnjački politički lideri. A ako i dalje uporno guraju etno-religijsko organizovanje koje nas ubija, to može značiti samo jedno: da se radi o dogovoru tri strane, PROJEKTU koji omogućava da jedni isti imaju vlast i kontrolišu naše živote. I da se stanje kontrolisanog haosa zbog toga održava, da vlasnicima naših etnija odgovara sistem koji produkuje neznanje, nemoral, jednoobrazno mišljenje u skladu s uproštenim tumačenjem religijskih dogmi, zaostalost, falsifikovani život, duhovna i materijalna bijeda, jer oni u drugačijim, normalnijim uslovima ne bi postojali.
Svaki oblik podjele i razlikovanja, od vjeronauke u školama do mono-etničkih stranaka, od zasebnih etničkih institucija (tipa BANU) do post-izborne raspodjele fotelja i državnih preduzeća i ustanova po etničkom stranačkom ključu, od derogiranja zvaničnih državnih institucija na račun kafanskog dogovaranja čuvara tri bespomoćna stada do progona neistomišljenika u svakoj od tri proklete avlije, od tri zasebne interpretacije prošlosti do nemogućnosti bilo kakvog ozbiljnijeg konsenzusa na nivou države – sve to ide u korist onih koji žele propast Bosne. Zbog čega se među njih svrstavaju i oni koji sebe pompezno nazivaju pro-bosanskim snagama – to mora biti predmet ozbiljne kritičke analize onih kojima je do Bosne stalo.
“Ako tragično iskustvo posljednje decenije drugog milenija Bošnjacima nudi neko jasno iskustvo, onda je to da okupljenost oko samo jednog determinističkog programa i jednog vođe neizbježno vodi produbljivanju pometnje s velikom vjerovatnošću da iz nje proisteknu i različiti oblici stradanja”, kaže Rusmir Mahmutćehajić. Ali, nema znakova da je bošnjački politički um shvatio tu jednostavnu istinu. Ili jeste, ali je volja za moć veća i važnija i od države i od građana. Potvrđuje to i činjenica da su voljom tri strane sve institucije države, a pogotovo obrazovni sistem, podijeljeni po etno-nacionalističkom ključu, pri čemu su škole pretvorene u fabrike za proizvodnju etno-religijskih identiteta, a osnovno pravilo funkcionisanja političkog sistema ostao je i dalje rigidni kolektivizam plemenskog tipa, od kojeg niko ne želi da odustane. Vjerske zajednice su postale države u državi, one definišu pravila i program političko-religijskih rituala, namećući (kod Bošnjaka) islamistički diskurs, ideologiju koja je u civlizacijskom smislu epohalni nazadak u islamskom svijetu. To je ideologija kolektivizma, vjerskog fundamentalizma, isključivosti u tumačenju vjere, zatvaranje u monokulturne torove u kojima ne mogu postojati kritička svijest, otvoreno mišljenje i konkurencija ideja.
Bošnjački, ili preciznije: muslimanski nacionalizam, utemeljen na konzervativizmu mladomuslimanstva, ističe u prvi plan vrijednost islama, kao religije, u odnosu na sve druge, i kulturu, identitet i istoriju kao isključivi plod vjerske tradicije, odvajajući sebe od drugih i zahtijevajući od svojih sljedbenika slijepu poslušnost srednjovjekovnog tipa. “Vrijednosti islamističkih političkih ideja se ne mjere snagom činjenica i rezultata koji se zahvaljujući tim idejama postižu, nego brojem sljedbenika koji u tu ideju vjeruju. Vrednuju se rezultatima islamizacije društva. Tako je izrastao i tako djeluje muslimanski intelektualni krug koji bošnjačkom islamizmu treba da osigura intelektualnu ozbiljnost i vjerodostojnost. On je angažiran u stvaranju mita o bošnjačkoj kulturnoj, duhovnoj i demokratskoj renesansi koja se dogodila reislamizacijom…Od sljedbenika bošnjačkog islamističkog pokreta se prije svega očekuje da budu dobri i poslušni vjernici. Odnos potpune potčinjenosti vjeri se prenosi na podređenost autoritetu političkog rukovodstva sa kojim se ne raspravlja, nego se sluša i slijedi”, piše Mustafa Čengić.
Bošnjački mit, zasnovan na idealizovanoj i potpuno retuširanoj slici osmanske vladavine, vidi Bošnjake kao temeljni, najvažniji i najbolji dio bosanstva, vidi ih kao čuvare tradicije, države i nikad do kraja definisanog “bosanskog duha”, one koji imaju najviše “prava” na Bosnu. Svi drugi se onda mjere prema toj slici, pa se čak i pisci kalibra Ive Andrića isključuju iz bosanstva, jer nisu pisali onako kako današnji nosioci bošnjačkog političkog uma smatraju da treba pisati. Tako se srednjovjekovni religijski fundamentalizam i davno prošla nadmoć islamskog elementa u osmanskoj Bosni nameću kao aktuelni kriteriji procjenjivanja svih društvenih vrijednosti, pa čak i književnosti, koja je, po definiciji, fikcija, sloboda misli, ne-stvarnost, kreacija, zaseban svijet neuporediv sa realnim. Tako je i na druge dvije strane, pa se sasvim izgubila univerzalnost umjetnosti i njena nesvodljivost na nacionalističke kalupe. Zato ne možemo dobiti odgovor na najjednostavnija pitanja, poput ovih: može li Aleksa Šantić biti bošnjački pisac, Danilo Kiš hrvatski, a Mak Dizdar srpski pisac? Mogu li svi oni biti NAŠI pisci, pisci našeg jezika, kao što su evropski i svjetski pisci?
(Nastavlja se)
