Piše: Andrej Nikolaidis

Nema ovdje više nikakve gadosti, podlosti, čak ni mahnitosti koja bi nas iznenadila. Kao da nam je ludilo postalo zavičaj. Pa nas, čim napravimo korak u racionalnost, spopadne nostalgija.

Jedno sam vrijeme mislio da je ono što je nedostajalo našem tumačenju raspada Jugoslavije – politička ekonomija. Doista: većina teorija o tome kako smo se i zašto klali kao da je zaboravljala na činjenicu da na svijetu postoji i nešto što se zove novac, i vrlo je, vrlo moćno, otkad je svijeta i vijeka. Kao što to kaže lik u sjajnom političkom trileru „House of Cards“:

„Šta izabrati, moć ili novac? Moć je bolja, ali kratko traje. Dakle…“.

HOMOGENIZOVALI SE PRAVOSLAVCI IZ KVARTA

Ali sve teorije oslonjene na političku ekonomiju zvuče odlično kada ih sa Srećkom Horvatom pretresam na Cvjetnom trgu. Kad odeš na teren, u Bijelo Polje, na primjer, od svega što si čitao i mislio ne ostane ništa. Jer jasno vidiš da se ne radi o novcu: u vazduhu možeš opipati stvari koje novac niti izaziva, niti ih može ispraviti.

Podgorički, nekad otvoreno, danas skriveno fašistički dnevnik „Dan“, objavio je sugestivno opremljen tekst o čovjeku iz Bijelog Polja koga su umalo linčovali susjedi muslimani. Otišao on, Mile Španjević mu je ime, pred džamiju da komšije lijepo zamoli da malo smanje razglas kada pozivaju na molitvu. Nema on ništa protiv bilo koje vjere, pa ni muslimana, sa njima je on komšija, nikad nikakavih problema nije bilo, ali oni sad napravili tu novu džamiju, pa ezan plaši žene i nejač. A to nije u redu. On komšije muslimane uljudno zamolio, ako može malo tiše, a oni kao divlji psi nasrnuli na njega. Jedva živu glavu spasio. Tako „Dan“.

Sutra se pravoslavci iz kvarta, kako se kaže, homogenizovali, pa ispred  Osnovne škole “Nedakusi” održali zbor građana.  Složili se da je preglasan razglas sa džamije. Pa su zatražili da se razglas isključi. Čudi ih što na zbor nisu došli i muslimani.

Sve kulminiralo prije 15 dana, kada je džamija otvorena, pišu podgoričke “Vijesti”.

“Od tada se muslimani sve više drže na odstojanju, sve se manje sretaju i pričaju sa nama”, kaže Španjević.

Radomanu Piperu za sve je kriva vlast, jer je dozvolila da džamija bude nelegalno izgrađena. Bilo bi zanimljivo saznati koliko je uopšte u Nedokusima legalno izgrađenih kuća, ali to su crnogorski novinari, koji su se upadljivo solidarisali sa borcima protiv džamije, zaboravili da pitaju.

“Mališa Tvrdišić je na zboru rekao da nikome ne smeta bogomolja, ali da se ton razglasa mora smanjiti, dok Vuksan Jelić smatra da je to smišljena provokacija i da namjerno pojačavaju razglas preko svake mjere”, čitam.

KUDA S BOMBOM KRENUTI

Naravno, postoji i druga verzija priče. Glavni imam Islamske zajednice u Bijelom Polju Enis Burdžović ispričao je kako je Španjević, kada je stigao pred džamiju, bio pijan. Parkirao je automobil i trubio, sve dok nije prekinuo molitvu, jer su vjernici izašli van da vide što se dešava. Prijetio je da će baciti bombu.
Burdžović kaže kako muslimanima nikada nisu smetala zvona sa crkvi u Bijelom Polju.

“Ezan traje dva do tri minuta. Znači, to ne može da predstavlja neku konstantnu buku“, kaže on, pa dodaje da je spreman da snize ton ukoliko ezan u Nedakusima nije po zakonskoj regulativi o buci. Kako tvrdi, visina ezana u Nedakusima ista je kao kod svih drugih džamija u bjelopoljskoj opštini.

Mislim se: e moj Nikolaidis, eto ti političke ekonomije. Je li Španjević otišao pred vilu kakvog tajkuna, pa njemu trubio i prijetio bombom? Je li otišao pred kuću direktora neke od uništenih bjelopoljskih firmi, da sirenom spriječi njegov odmor?
Da je Španjević izašao na ulicu, da protestvuje protiv privatizacije, banke, kapitalizma, čega god, ko bi mu se od komšija pridružio? Niko: gledali bi ga kao da je poludio.
Ali su se zato svi okupili kada treba utuliti zvučnik na džamiji. Pametni ljudi znaju šta je prioritet.

Šta Španjeviću smeta najviše na svijetu? To što nema posla, nema para, nema budućnosti? Jok. Nervira ga džamija. Šta je njegova ideja, kako popraviti svijet? Da se sruši džamija, a ako ne može, da se zabrani ezan.

Tako to ide, ekonomija ludila. Nema ovdje više nikakve gadosti, podlosti, čak ni mahnitosti koja bi nas iznenadila. Kao da nam je ludilo postalo zavičaj. Pa nas, čim napravimo korak u racionalnost, spopadne nostalgija, te se mi brže-bolje vratimo doma, u svoje države – sanatorijume, čije zastave vise kao ludačke košuje raširene za sušenje.

 

(zurnal.info)