Zaštićeni svjedok

117

Zaštićeni svjedok Aleksa Šantić

Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u dva iza ponoći iz kafane da ispriča vic.

Jesam li ti, veli, ispričao onaj o Sulji slikaru i njegovoj slici “Mujo u Zenici”? Jesi, rekoh. E ovaj je, kaže, o Husi. Husi slikaru? Ja, veli Kožo.

Elem, čovjek iz Bratunca donio u Sarajevo na restauraciju jednu Husinu sliku, lijepu gradsku panoramu, zove se, veli, “Džamija u Sarajevu”. Restaurator se malo zbunio, vidio odmah da to na slici nije Sarajevo. “Jašta da nije”, objasnio mu čovjek, “to je Bratunac”. “Kako Bratunac?!”, zbunio se majstor. “Lijepo”, pokazao mu čovjek na sliku, “evo ga brdo Gradac, evo je opština, eno je škola.” “Vidim”, rekao mu slikar, “a đe je džamija?” “Pa u Sarajevu”, odgovorio mu ovaj.

Isti je, kako vidite, vic o Suljinoj slici “Mujo u Zenici” i Husinoj slici “Džamija u Sarajevu”, samo što ova potonja, nažalost, nije vic. Huso se zove Husein Nalić Senjin i bio je cijenjeni predratni slikar iz Bratunca: njegova panorama Bratunca poznata je svakome tko je ikad bio u bratunačkom hotelu Fontana, gdje je donedavno stajala nad recepcijom – a bile su u tom hotelu i mnoge poznate osobe, poput komandanta Vojske RS Ratka Mladića i glasovitog nizozemskog generala Thoma Karremansa – ali i svakome tko je davno nekad, prije rata, od nekoga dobio razglednicu iz Bratunca, jednu od onih starinskih, sa pretiskom lijepe Senjinove slike.

Čovjek pak koji je tu sliku donio u Sarajevo na restauraciju – saznali smo iz novina – neki je Srbin iz Bratunca, kojemu je Senjinovo platno dopalo ruku, a slikar kojemu je donio zove se Zekerijah i stručnjak je za slike Huseina Nalića Senjina: on je, naime, Senjinov sin. I da, sa Senjinove panorame Bratunca u međuvremenu je zaista nestala skladna stara džamija, čvrsti “osobeni znak” grada: ruka nepoznatog genija nožem je sa slike izgrebala i umjetnikov potpis i džamiju, pa onda, baš poput Mr. Beana u “Filmu potpune katastrofe”, u papirnici kupio običnu plavu kemijsku olovku i umjesto munare nacrtao – stablo.

Svakako, intervencija kemijskom olovkom na platno Huseina Nalića mnogo je ozbiljniji i iskreniji koncept od onoga kojemu su pribjegli u susjednoj Srebrenici, gdje u prostorijama Prve osnovne škole visi još jedna Nalićeva slika – panorama Srebrenice. Nepoznati naručitelji tu su pak sliku odnijeli nepoznatom slikaru, koji je srebreničku džamiju jednostavno, hm, retuširao. Kako, naime, u vrijeme prije interneta, oca mu jebem, nije bilo Photoshopa, slikar je veliko lijepo stablo preko žive Bijele džamije morao naslikati.

Primijetili ste kako su u oba slučaja na mjestu džamije nikla stabla: čini se da je riječ bila o ozbiljnom državnom projektu pošumljavanja gradova u Podrinju. Što bi rekao čika Jova Jovanović Zmaj – učila su tu pjesmicu djeca u srebreničkoj školi, podno Nalićeve slike – “gde god vidiš prazno mesto, ti drvo posadi”. A devedesetih se po gradovima Republike Srpske stvorilo tih “praznih mesta” za celu šumu. Valjda zato gdjekad Srpsku od milja i bosilja zovu još i Republika Šumska.

Restauracija unakaženih Nalićevih slika spadala bi stoga u ozbiljni državni projekt obnove džamija – kako porušenih i oštećenih, tako i izgrebanih i preslikanih: shvatili su valjda u Republici Srpskoj da je džamije lakše naslikati nego izgraditi i obnoviti. A bogami je lakše i prebrisati drvo na slici nego sjeći šumu po podrinjskim gradovima.

Retuširanje umjetnosti novi je, posve revolucionarni koncept. Jer šta? Preko noći, na primjer, sa stotinjak kilograma dinamita srušiš džamiju i munaru, bagerima poravnaš teren, pa na vakufskoj zemlji – kao, recimo, u Bratuncu, kad smo već kod njega – daš nekom raspopu da sagradi motel, i do neku godinu više se nitko i ne sjeća da je tu ikad bila džamija. U međuvremenu, međutim, raspopu lijepo krene posao s motelom, nema više jedne slobodne sobe, razočarani turisti, šta će, odu u hotel Fontana, i – jebiga: na recepciji ugledaju veliku, lijepu sliku Bratunca, a na njoj usred grada džamija! Pa malo i uplašeni pitaju sirotu recepcionerku otkud za Boga miloga džamija u Bratuncu.

Umjetnost je, kako vidite, zaštićeni svjedok. A zna se što se i kako sa zaštićenim svjedocima radi. Može se nekako i kistom, ali nož je mnogo bolji. Poslije, jasna stvar, posadite stablo i do koju godinu više se nitko ne pita gdje je svjedok. Samo još poneki turist zbunjeno pita koje je ono neobično plavo stablo usred grada.

Zajebana je umjetnost. Istog dana, recimo, kad su objavile priču o zlehudoj sudbini Nalićevih slika, novine su donijele i priču iz Mostara, gdje je s postolja pred Osnovnom školom Aleksa Šantić nestala Šantićeva bista. Je li s ibrikom u ruci naišla Emina, pa Aleksi krenuo onaj bururet u glavi, ili mu je bururet u glavi krenuo kad je naišao netko od Eminine ljutite braće, vrag će znati, tek nestala pjesnikova glava u Mostaru poput džamije u Bratuncu. Stotinu godina pjeva on tako “Ostajte ovdje”, ali džabe: prije osam godina bio mu je na tom mjestu spomenik, pa su ga makli na raskršće preko puta Parka nobelovaca i umjesto njega postavili bistu, a sad nestala i bista. Ne može Aleksa “ostati ovdje” ni jednu čestitu osmogodišnju školu.

Ostaje još, shvatili ste, na mjestu spomenika zaštićenom svjedoku Aleksi Šantiću posaditi kakvo stablo, i do koju godinu nitko se više neće ni sjećati da je bilo Srba u Mostaru.

A pjesnikove knjige? To je lako: ima navodno jedan u Bratuncu kemijsku olovku.

 

(oslobodjenje.ba)