Piše: Saud Grabčanović
Rađanje šehzade-osmanskih princeza i prinčeva novih osmanskih sultana
Veoma brojne sultanove žene su u haremu imale samo jednu funkciju: da rađaju brojne, prije svega muške sultanove potomke, šehzade -prinčeve, između kojih će se jednoga dana, kada stari sultan umre, izabrati novi sultan. Tada bi jedan od prinčeva, najčešće onaj najstariji, postao novi sultan, a ostalu braću i polubraću bi odmah dao ubiti davljenjem. On bi naredio da se sva njegova braća pobiju kako bi osigurao da nema borbe za vlast. Pogubivši svoju braću novi je sultan fizički eliminisao sve svoje potencijale rivale! Ova morbidna praksa koja je veoma dugo praktikovana u Osmanskom carstvu zvala se „kardeş katliamı“ , doslovno “bratski masakr”. (Akman, Mehmet 1. januar 1997. Osmanli devletinde kardeş katli, Eren).
Ubijena bi bila i sva njihova muška djeca, ako su ih imali, bez obzira na njihovu starost. Drugi način smaknuća, osim davljenja svilenim gajtanom, nije dolazila u obzir, nije se smjela proljevati krv Osmanovića. Ovaj barbarski i užasni običaj su Osmanlije najvjerovatnije naslijedile iz predislamskog perioda, kada su Turci imali šamansku vjeru. Ne treba zaboraviti da su osmanski sultani u ta vremena obnašali i dužnost halifa, Muhammedovih nasljednika na zemlji, vrhovnih vjerskih poglavara većinskih sunirtskih muslimana. Ovaj grozni običaj, koji se kosi sa temeljima islama, ukinuo je sultan Ahmed I tek krajem 16.vijeka. To je ujedno bio i kraj primjene ove bratoubilačke prakse, da bi se prešlo na sistem „kafeza“. Naime, po stupanju na prijesto, novi sultan bi svoju braću zatvorio u haremske odaje, oni su tako bili „živi sahranjeni“, a kafeze često nisu napuštali sve do svoje smrti.Oni su tu živjeli okruženi pažnjom svojih majki, kao i robinja u haremu, ali pod strogim nadzorom sultanove garde. Neki od njih su zbog takvog načina života stekli ozbiljna psihička oštećenja, koja bi izbijala na vidjelo u slučaju njihovog stupanja na prijesto. Ovi nesretnici su bili „rezervni štih“ ako bi aktuelni sultan umro mlad bez nasljednika. Tada bi poluludog princa izvukli iz tog kafeza i stavili na sultanovo prijestolje kao novog sultana! (Necipoğlu, Gülru (1991). Architecture, Ceremonial, and Power: The Topkapı Palace in the Fifteenth and Sixteenth Centuries.)
Žene stranog porijekla su u sultanovom haremu rađale zdravu i brojnu djecu, jer je u ta vremena smrtnost djece bila jako velika. Često su vladale velike epidemije zraznih bolesti koje su najviše kosile djecu. U to vrijeme protiv toga se malo šta moglo učiniti i to zbog niskog nivoa medicine i loših uslova života. Zahvaljujući brojnim potomcima mogućnost da osmanska dinastija izumre je bila svedena na najmanju moguću mjeru. Što se tiče sultanove ženske djece, pa i njegovih sestara, njihov je značaj za osmansku dinastiju bio takođe veoma veliki. Sultan je svoje kćerke ili sestre udavao za svoje Velike vezire, vezire sa tri tuga, beglerbegove, kapudan-paše….Oni su time postajali carski zetovi, „damad“, kako se to na turskom kaže, i ovu bi titulu nosili ispred svoga imena. Oni su većinom bili stranci koji su kao janjičari ranije dovedeni na carski dvor, a kasnije zahvaljujući svojim individualnim sposobnostima i školovanju stekli sultanovu naklonost. Brakom sa sultanovom kćerkom ili sestrom njihov bi se položaj u carstvu utvrdio i ojačao, a sultan bi ih preko svoje kćerke ili sestre dodatno držao pod kontrolom, za svaki slučaj.
(Nastaviće se)
