Ženska košarka

313

Piše: Jusuf Trbić

Semberija ima dosta sportskih klubova svih vrsta, najviše fudbalskih, ali  godinama je na samom vrhu popularnosti bila – ženska košarka. Pomalo čudno, s obzirom na sklonosti i tradiciju ovdašnjih ljudi, ali kad se pogledaju uspjesi bijeljinskih košarkašica, onda su stvari jasnije.

A hroničari sporta još ne mogu da dokuče kad se i kako ženska košarka počela igrati. Valjda na to niko nije obraćao mnogo pažnje, sve dok se  navijači u velikom broju nisu počeli okupljati na tim utakmicama. Bilo kako bilo, jasno je da su i ovdje ključnu ulogu odigrale Osnovna škola “Fadil Jahić Španac” i Gimnazija “Filip Višnjić”. U prvoj je na razvoj ženske košarke odlučujuće uticao nastavnik Izet Alijagić, u drugoj Pero Živković. Iz Gimnazije su došle Ljubica Pavić i Duška Tuševljaković, koje su u beogradskoj Crvenoj Zvezdi nastavile uspješnu karijeru, igrala je i Milica Končar, a jedna djevojka iz Bijeljine napravila je izuzetnu košarkašku karijeru. Bila je to Slobodanka Čolaković, koja nije igrala u bijeljinskom klubu, ali je uspješno igrala u sarajevskoj Bosni, beogradskoj Crvenoj Zvezdi i Voždovačkom.

1466236_10203074946501606_1799445527150659555_n    Ženska košarka je doživjela veliki uspon pod vođstvom trenera Slobodana Lukića, jednog od prvih bijeljinskih košarkaških asova, koji je napravio veliku karijeru kao trener košarkašica, pa je stigao i do najvišeg priznanja – kao trener tuzlanskog kluba Jedinstvo Aida proglašen je svojevremeno za najboljeg trenera ženske košarke u Jugoslaviji. Bilo je to vrijeme izuzetnih uspjeha tuzlanskih košarkašica, koje su vladale tadašnjom jugoslovenskom košarkaškom scenom. U drugoligaškoj konkurenciji Bijeljinke su, pod vođstvom Slobodana Lukića, u sezoni 1987/88. godina, od 40 utakmica dobile 38! Tada su se plasirale u Prvu B ligu Jugoslavije, što je bio izuzetan uspjeh. U timu su bile  : Jasna Abdulahagić, jedna od najboljih košarkašica koje je Bijeljina imala, Numka Kehonjić, sportista godine bijeljinske opštine 1990. godine, Milena Jović, Sanja Timotić, Jagoda Petrović, Vesna Dervišević, Selvedina Selimović, Zvezdana Barkić, Amela Salkanović, Selma Dizdarević, Mirela Miražić i Snežana Babić. Igrale su i Snežana Jekić, Rada Jevtić, Anđelka Barišić, Suada Kehonjić. U toj sezoni Jasna Abdulahagić je bila najbolji strijelac lige sa 510 postignutih koševa. A tada je za žensku košarku bilo siromašno doba. Djevojke su same prale svoju opremu i spremale hranu za put, većina je bila bez posla, klub bez osnovnih sredstava ( za godinu dana nabavljena je samo jedna lopta). Pa ipak, polularnost ekipe je rasla. Uskoro se priključila i Jelka Kitić, a zaigrale su i Dragana Jeftić i Dragana Milovanović.  Bijeljinke su osvojile prvo mjesto i plasirale se u kvalifikacije za Prvu A ligu Jugoslavije. Za tadašnje prilike, to je bio nezapamćen uspjeh. Na žalost, ekipe iz Beograda i Zagreba su bile bolje, što je bilo očekivano, ali je ostalo u analima košarke da je ekipa Radnika bila među 14 najboljih u Jugoslaviji.

Kako je zapisao Pero Ilić, treba zapamtiti imena najbojih košarkašica : Alma Muratović, Vesna Dervišević, Jasna Abdulahagić, Snežana Jekić, 1025867_602285709805657_575405250_oNumka Kehonjić, Jagoda Petrović, Nasiha Horić, Selvedina Selimović, Indira Dedić, Šefka Dautović, Milena Jović…Dragana Jeftić je napravila veliku karijeru u Tuzli, uz nju i Rada Maksimović i Ranka Simeunović.

untitledMeđu trenerima izdvaja se Slobodan Lukić, ali ne treba zaboraviti ni Miodraga Kačarevića, Izeta Alijagića, Osmana Bukvića, Zorana Kostića, Iliju Grkinića. Klub je uspješno radio zahvaljujući zalaganju entuzijasta, kakav je bio moj prijatelj Vojislav Vukašinović, divni, tihi i vrijedni zaljubljenik u sport, kakvih sam malo sreo. Treba pomenuti i Luku Pejića, Slavka Bošnjaka, Zijaha Kotarevića, Dragana Simića, koji su dali svoj pečat uspjesima ovog kluba.

Ali, uoči rata ekipa se počela osipati. Jasna Abdulahagić i Selvedina Selimović su otišle u Bečej, klub je zapao i u finansijsku krizu, i na kraju sezone 1990/91.  je, kao i muška “sekcija”, prešao u niži rang takmičenja.

…………………..

Nakon rata je počela nova era, na čelu s agilnim predsjednikom Slavkom Milovanovićem. Novo vrijeme je donijelo i nove običaje, pa je klub angažovao čak i igračice iz inostranstva, iz Rusije. Cilj je bio – plasman u Evropu, što je u početku izgledalo kao nemoguća misija. Ali, bijeljinski klub, koji se u početku zvao KK Bijeljina, pa KK Bobar, plasirao se 2000. godine u Kup Lilijane Ronketi. Prvi protivnik – turski Bešiktaš, bio je bolji u obje utakmice, ali evropski led je bio probijen. Iz stare ekipe ostala je samo Jasna Abdulahagić.

457229_237293269735667_1331731778_o   Već naredne godine bijeljinske košarkašice ponovo su se plasirale u ovo takmičenje, a prvi protivnik je bio Sporting iz Atine. Bijeljinke su na svom terenu pobijedile ubjedljivo, sa 32 koša razlike, ali u revanšu je neiskustvo uzelo danak – poražene su sa čak 39 poena razlike. Trener je bio Ilija Grkinić, a pomoćni trener Jasna Abdulahagić. U sezoni 2001/2002. godine Bijeljinke su osvojile i Kup i prvenstvo Republike Srpske, a zatim i Kup Bosne i Hercegovine. Trener je tada bio Miodrag Kačarević. Bijeljinka Adela Milinković je 2000. godine proglašena za najbolju košarkašicu u Republici Srpskoj.

I nakon svih tih uspjeha, odjednom je uslijedio neobjašnjiv pad u ponor. Ženski košarkaški klub Bijeljina nije ni započeo takmičenje 2001. godine. Jednostavno – raspao se, igračice su se razišle i otišle u druge klubove. Ostalo je sjećanje na velike igre, pune tribine, podršku grada. I na sportske uspjehe koji se ne zaboravljaju.