Žica

40

Da slika govori više od hiljadu riječi, dokaz je i ova karikatura, koja ovih dana putuje Twitterom. Ona upozorava da je EU vazalska tvorevina i da ne može učiniti ništa dok Sjedinjene Države ne kažu što će i kako će. To je, uglavnom istina: onaj dio istine koji će svijet saznavati godinama, bit će mučan, a govorit će, manje više o jednoj stvari.

Kako je plemenita ideja Ujedinjene Evrope u posljednjih dvadesetak godina postala jedna vrsta logora, ograđenog žicom? Đe je, što bi se reklo, zapelo i može li se cijela stvar barem malo raspetljati.  

Piše: Ahmed Burić

Iz nekada bratske Slovenije, i Hrvatske dolaze vijesti kako o postavljanju žica sa žiletima duž granica, tako i o organizaciji građana koji ne bi gledali te gluposti, pa su u Matuljima pored Rijeke, a spremaju se slično i u Kopru, uzeti kliješta u ruke, i polako, po cijenu sukoba s policijom, iskidati žicu. Koju, ako ćemo pravo, i postavljaju policije, nemajući baš neko sigurnosno opravdanje. Baš kao što ni EU nema objašnjenja za svoju administraciju, niti minimum konsenzusa o zajedničkom vođenju politike.

San o Evropi iz Beethovenove 9. simfonije, san o tome da su ujedinjeni narodi Staroga kontinenta prerasli “logiku” koja je prije sedamdeset i više godina dovela do nastajanja koncentracijskih logora na njezinom tlu, raspao se još onda kad je ista ta Evropa dopustila klanje u bivšoj Jugoslaviji. Tu čak nije bitno, ni koja je strana bila “prava”, a koja ne – sama činjenica da imate mogućnost sprječavanja zla, a da to ne činite, govori o suštinskoj trulosti ideje koju zastupate.

Sve što se dogodilo kasnije – osim pojedinih inicijativa Njemačke (wtf, pa mi živimo svijet u kojem je Angela Merkel najsvjetlija pojava!?), bio je nastavak okretanja glave od problema: sada imamo to što imamo. Uniju na granici Save, žicu na Dragonji, rječici koja spaja Hrvatsku i Sloveniju, žica je postavljena i u Gevgeliji, na grčko-makedonskoj granici, eno je, onda, u Matuljima kod Rijeke, ona je i na mađarsko-hrvatskoj granici, a na mađarsko srpskoj grade zid. Sa žicom, naravski. Gdje god nađeš zgodno mjesto, ti žicu posadi, kazala bi parafraza jedne dječije pjesme, ali stvar nije dječija, niti je šega. Ta žica, prije nego nego što je izašla na granice, prvo je opasala mozgove.Pojedina ispitivanja javnog mnijenja u Sloveniji tvrde da skoro 80 posto ljudi podržava postavljanje žice.

Ne pravdam se, i ne tušim nikakvu jugonostalgiju. Nego, zanimljivo, prije samo dvadeset i pet godina, kad je većina tih teritorija pripadala jednoj zemlji, odnosno granicama jedne zemlje s ostalima, tih žica nije bilo. Odnosno bilo ih je tamo gdje su “trebale” biti: oko vojnih i ostalih objekata koje je valjalo sačuvati, a koji se sačuvati nisu mogli baš zato što su bili ograđeni (pogrešnom) žicom.

”Slovenija je groteskna karikatura velikih pokvarenih država”

Ta žica, zapravo, nikada nije nestala: ona se prvo uselila u glave, i kad se dovoljno urezala u mozgove svih tih “zaštitarskih” paravojski, koje su u međuvremenu postale državne policije, došlo je vrijeme da se postavi u šume, blizu rijeka i gora, planina i mora. Zasad, žica najviše sprječava životinje: one ginu na putevima kojima su išle desetinama godina, a pitanje je vremena kad ćemo čuti da je nekakav jadnik, kojem su na putu od Bliskog istoka uzeli sve novce koje je imao i ostavili ga da sam tumara i pokuša naći put u bolji svijet, završio na njoj. Onaj “svijet” koji je svojim prešućivanjem Ii okretanjem glave prvo stvorio te izbjeglice, a onda istovario tri milijarde dolara Turskoj. Za bakšiš.

Sve ono što se danas radi u ime sigurnosti Evrope, duboko je protiv osnovnih ljudskih principa, a nama na Balkanu uvijek pripadne to da u najgrotesknijem obliku primijenimo. Dobro kaže Laibach: “Slovenija je groteskna karikatura velikih pokvarenih država. Paranoidna, egoistična i narcisoidna država, koja, izgleda, ne razumije istorijsko značenje i, zapravo, negira postojanje Auschwitza, a koja će na kraju, sva omotana u žicu, nadmudriti samu sebe.”

Nije ni, prvi, a ni posljednji put da se slažem s Laibachom, a da stvar bude grotesknija, i da ispuni puni ringišpil povijesti, pobrinuo se nimalo zanemarljiv detalj. U mikroregiji Brič, u Koparskoj općini, žicu, prema uputama Ministarstva unutrašnjih poslova, postavlja firma u vlasništvuEnvera Moralića i Muharema Kadića. To što mi Bosanci, čak i u vicevima o Slovencima ispadamo najgluplji, tek je manji dio problema. Kako, kad već ne uvažavaju da se prevoz izbjeglica odvija bez većih problema i zastoja, “poslovneži”, “žičari” Enver i Muhamed ne razumiju da ne bi prispjeli nigdje iz neke bosanske gudure, da su njima, ili njihovim roditeljima postavljali takve žice.

Nakon života u parlamentarnoj demokratiji, došli smo pred sliku istine o nama: do bodljikave žice, lica ona Evrope koju za koju se zalažu male, nesimpatične, ksenofobne, jadne državice čiji se policijski duh udjenuo u odbranu tradicionalnih (kršćanskih) vrijednosti.

A to bi mogao biti tek prvi čin. Uh, ne, pardon: prvi čin toga se odigrao onomad u Srebrenici. Ovo sad je manje – više logičan nastavak.  Ali, u taj kraj, jedan od najživopisnijih u Evropi, koji bi ispričao milione priča da obale i stabla mogu govoriti – stvarno nije trebalo postavljati žice. Jer, taj kraj je zadnjih četvrt stoljeća manje- više bio Evropa, u pozitivnom značenju toga pojma. Danas nije. Ali, nije li to sudbina svih nas. EU i žica. I Srebrenica.

 

(Radiosarajevo.ba)