Piše: Jusuf Trbić
Na ovoj stranici ste 23.08.2021 g. mogli pročitati tekst o dokumentarom filmu “Ubijeni prirodnom smrću” autora Avde Huseinovića, u produkciji “Podrinje medija” iz Janje. Tekst pod naslovom “Prirodna smrt” s metkom u potiljku”, napisao je Jakub Salkić, novinar magazina Stav. Evo jedne rečenice iz tog teksta:
“Film počinje pismom koje je užički efendija, nakon protjerivanja muslimana iz Užica prije više od stotinu godina, napisao svom bijeljinskom kolegi u kojem mu govori da je u očima onih koji se bijeljinskom efendiji kunu u bratstvo i prijateljske namjere vidio isto ono zlo koje je i njega protjeralo iz Užica. Poziva ga je da i on krene s njima ka Turskoj dok ne bude prekasno.
Više od stoljeća nakon tog pisma zlo je stiglo u Bijeljinu, u aprilu 1992. godine, u liku Željka Ražnatovića Arkana i njegove krvoločne jedinice potpomognute Srbima iz Bijeljine.”
Ovakve rečenice viđao sam mnogo puta. Pa, šta je u tome zanimljivo, pitate se vi. Zanimljivo je to da sam ovo pismo ja napisao prije dosta godina, pa ga objavio u mojoj prvoj knjizi “Gluho doba”(2005.), a zatim i u romanu “Legenda o Bijeloj džamiji” (2014.), a da je mnoštvo ljudi, među njima i onih od znanja i struke, povjerovalo da je pismo autentično. Razlog je vjerovatno to što sam pisao stilom za koji sam mislio da bi mogao odgovarati tom vremenu, sa mnoštvom turcizama i već zaboravljenih riječi. Novinar Jakub Salkić nije ništa izmislio, samo je prenio ono što je rečeno u filmu Avde Huseinovića. Avdo je moj prijatelj, bio je na promociji “Legende o Bijeloj džamiji” i ima tu, kao i sve ostale moje knjige, ali, eto, zaboravi se. Pismo je našao naknadno na internetu i učinilo mu se zgodnim da jedan njegov dio upotrijebi u filmu. Naravno, meni je drago da većina čitalaca vjeruje da je taj tekst star stotinu godina, što znači da je dobro napisan, a drago mi je i da je upotrijebljen u ovakvom filmu, tim prije što je on snimljen po motivima moje knjige “Majstori mraka”.
A priča o “Pismu Husein-efendije Užičanina upućenog hafizu Ibrahimu u Bijeljinu godine 1887-me” mogla bi poslužiti kao ilustracija činjenice da život ponekad nadmaši književničku maštu. Da nadmaši snove.
Sve je počelo neposredno nakon završetka rata protiv Bosne. Živio sam u Duisburgu u Njemačkoj, i neprekidno bio u traganju za knjigama, jer su mi jako nedostajale. Od duga vremena odlučim da bilježim turcizme, stare riječi koje su skoro iščezle iz našeg jezika, pa kad sam nakupio pogolem spisak, sjednem i, iz zabave, u tom starom stilu, kako sam mislio, napišem pismo rodici Nađi u Novi Sad. Ona je bila veoma zadovoljna. A ja bih na to zaboravio, da me naši ljudi nisu pozvali da organizujem susret Bijeljinaca u Vesterburgu, gradu u blizini Limburga. U Duisburgu, u komšiluku, živjeli su moja tetka Remza i tetak Mehmedalija Pašalić Ćućur, nekadašnji istaknuti glumac bijeljinskog Amaterskog pozorišta “Scena”, koji je svojevremeno proglašen za najboljeg glumca amatera u Jugoslaviji. Odlučim da ga povedem na taj skup, pa za njega napišem tekst o izmišljenom Bijeljincu kome su u ratu ubili brata. Tekst isprepleten smijehom i tugom. Bilo je to, ako se ne varam, 1998. godine, ili tako nekako. Elem, dođem ja kod tetka dva dana prije polaska za Vesterburg da vidim je li savladao tekst, kad – iznenađenje. Tetku se tekst nije svidio, nije to za mene, kaže, ja volim jake dramske tekstove, i sve tako. Meni žao. Uto se sjetim onog mog pisma i sine mi šta bih mogao s tim učiniti. Kažem mu da naspe vino, a ja ću napisati na brzinu nešto drugo. Glavninu teksta sam imao, stil je bio određen, meni je ostalo samo da to prilagodim novoj ideji. Za kratko vrijeme ja sam posao završio, a kad je pročitao tekst, tetak samo što nije zaplakao. To meni treba, kaže mi.
Tog sam se teksta sjetio kad sam završavao “Gluho doba”. Učinilo mi se da bi to bilo zgodno kao pogovor. Kolebao sam se da li da napišem da je to moj tekst, a ne nekakvo autentično pismo, ali sam vjerovao da su čitaoci toliko zreli, da će lako to i sami shvatiti. Ali, slijedilo je iznenađenje već na trećoj promociji knjige, u Gradačcu (nakon Bijeljine i Tuzle), kad je stari književni znalac Nijaz Alispahić “obavijestio” publiku da je lijepo što sam ja pronašao to pismo i izvukao ga iz zaborava. Tad sam se našalio: ako sam uspio “prevariti” njega, šta će tek biti s običnim ljudima? Tada je “crv” proradio, pogotovo nakon što je i prof. Kadrija Hodžić, tada dekan Ekonomskog fakulteta u Tuzli, reagovao kao i Nijaz Alispahić. Tražio je da mu pošaljem pjesme i još nešto, da objavi u časopisu tuzlanskog “Preporoda”. Ja mu pošaljem pjesme i to pismo, i uskoro imam šta da vidim: to moje pismo je na prvom mjestu u časopisu, a u uvodu stoji kako je to staro pismo, a čitaoci mogu vidjeti kako su ljudi nekad lijepo pisali….Kad sam mu to rekao, on je zavapio: “Pa, šta sad da radim?”Ja mu kažem, u šali, kako ću napisati odgovor na to pismo, a kad ga objavi nek napiše kako su turske pošte spore, pa pismo kasni oko sto godina… Nakon toga sam na mnogo mjesta vidio istu stvar, nekima smo pisali i objasnili o čemu se radi, nekima ne. Pismo je, kao autentičan dokument, objavio čak i portal Chicago.raja za koji sam i ja godinama pisao, a uredniku je njegov poznanik, koji mu je to poslao iz Zagreba, naveo čak da se original tog pisma nalazi kod nekog našeg čovjeka u Frankfuru. Tad sam pomislio: a šta ako ja napišem knjigu takvih tekstova, kakva će onda zabuna da nastane?
I to sam i učinio. Ideja romana “Legenda o Bijeljoj džamiji” je sljedeća: Bijeljina i čitava Semberija nestale su nakon velikog tekstonskog poremećaja poslije kojeg se vratilo nekadašnje Panonsko more. Ništa nije ostalo. Jedan student iz Istanbula, čiji su preci porijekom iz Bijeljine, u okviru velikog projekta istraživanja osmanskog kulturnog naslijeđa u zemljama iz kojih se Turska nekada povukla, istražuje da li su u Bijeljini ikad živjeli Bošnjaci, simbolično: da li je zaista postojala Bijela džamija, koju je izgradio sultan Sulejman Veličanstveni u tom gradu. On pronalazi razne dokumente, pisma, zapise, dijelove knjiga i tome slično, i šalje ih svom mentoru, profesoru koji takođe vuče porijeklo iz Bijeljine. I redaju se dokumenti koji liče na originalne zapise, s navedenim izvorom koji sam, takođe izmislio (odakle su uzeti, iz koje biblioteke itd), dijelovi knjiga, autentični podaci i stvarni i izmišljeni ljudi, izvodi iz originalnih tekstova koje sam samostalno “dopunio”, pa čak i moja pjesma o obnovi Atik džamije (u knjizi je zovem Bijela džamija), uz koju je napisano da je to pjesma nepoznatog autora. Uz to, tekstovi, naročito oni “stari”, pisani su na način kako sam mislio da se tada pisalo. Čitaoci upućeniji u književnost znaju da je to danas normalan, legitiman književni postupak, to miješanje stvarnosti i fikcije, i da čitav taj način pisanja nije ništa čudno.
Kako rekoh, roman “Legenda o Bijeloj džamiji” objavljen je 2014. godine, u Sarajevu je promovisan u turskom kulturnom centru “Junuz Emre” na Baš čaršiji, i time bi mistifikacija morala biti završena. Ali, nije. Uz mnoštvo istovrsnih reakcija običnih ljudi, ali i novinara i ljudi od pera, neobičan je primjer mog (naravno izmišljenog) pisma koje iz Amerike šalje slavni slikar Haim Pinto svom rođaku, jednom od rijetkih preživjelih bijeljinskih Jevreja. Sva imena tu pomenuta su autentična, našao sam ih u istorijskim zapisima, ali čitavo pismo je opet samo plod moje mašte. A onda se to pismo, u cjelini, našlo u knjizi “Tragovima naših komšija – Jevreji u Bosni i Hercegovini i holokaust”, autora Anise Hasanhodžić i Rifeta Rustemovića. Knjiga je studija o Jevrejima po bosanskohercegovačkim gradovima, objavljena je 2015. godine na bosanskom i engleskom jeziku, izdavač je Institut za istoriju u Sarajevu, velikog je formata na skoro 450 stranica. Tekst o Jevrejima Bijeljine počinje na 77. strani, i odmah se u fusnoti navodi da je to citat iz knjige Jusufa Trbića “Legenda o Bijeloj džamiji: roman u 30 zapisa”, a to se navodi i u spisku literature na kraju knjige. Ja, naravno, nema ništa protiv toga da me neko citira, pogotovo u tako važnoj knjizi, ali neobično je citat iz romana svrstati u istorijsku građu.
I, kao što smo vidjeti, mistifikacija se nastavlja. Ljudi ponekad teško razlikuju život i snove. A ja sam učinio upravo onako kako sam u šali obećao Kadriji Hodžiću: napisao sam najprije odgovor hafiza Ibrahima pobratimu Husein-efendiji Užičaninu u Ada Pazar, navodno iz 1889. godine, a zatim još 28 drugih naizgled autentičnih, a izmišljenih dokumenata. Vjerujem da se ne bi zbog svega toga bunili ni Sulejman Veličanstveni, ni Ali-paša Fidahić, ni Salih-halifa, ni Avdibeg Salihbegović, ni Haim Pinto, ni ostali za koje sam, u njihovo ime, napisao pisma koja nikad nisu postojala, da se ne bi bunili ni Evlija Čelebija i Egon Ervin Kiš, koje sam “dopisao”, ni šejh Sejfija i svi drugi koje sam pomenuo. Jer, iako je sve plod mašte, jedan dio duha ovog naroda ostaje na papiru, ostaje u pamćenju. A na koricama knjige sam zapisao i ovo:
“Ako ne pamtimo sebe i sve prije nas, kao da nikada nismo živjeli.
Ako ne zapišemo, zaboravićemo.
Ako zaboravimo, u vječitoj tami koja nas čeka, svjetlost više nikada neće pronaći naša lica.”
