Juni je. Ponovo se okupljaju maturanti. Nema više bučnih proslava sa grlenim smijehom, samo tiha i sjetna obilježavanja. Uz neizbježno pitanje – koliko nas je ostalo?

Piše: Adnan Balta

Juni i septembar su mjeseci kada se, subotom, u srednjim školama okupe nekadašnji učenici zbog proslave godišnjice mature, naprave prozivku i potom odu u neki restoran da evociraju uspomene na jedan od najljepših perioda u životu. Svaki put u sve manjem broju. Vrijeme čini svoje. Prva okupljanja nakon mature bila su više proslave, bučne i razdragane i svakih pet godina. Kasnije se ustalilo na deset i nakon Zlatne mature, one na pedesetogodišnjicu, oni koji su je dočekali teško da će se ponovo okupiti.

Na prvu i drugu proslavu dolazili smo nasmijani, pršteći od energije. Gotovo da se nismo promijenili – žene su bile zrelije, možda još ljepše, a muškarci najčešće sa kojim kilogramom viška. Već nakon dva-tri pića, u opuštenijoj atmosferi, muškarci bi pričali gdje je ko služio JNA, ko je dobro prošao, a ko gutao prašinu i imao nemilosrdne starješine. Onda se polako prelazilo na preduzeća u kojima su trenutno zaposleni i svoj status u njima. Žene bi pričale o srednjoškolskim simpatijama, pa kasnijim velikim i neprežaljenim ljubavima, a tek poneka o mužu. Na trećoj proslavi – petnaestogodišnjici mature, gotovo svi smo bili u braku i imali djecu. Prisjećali bi se sa sjetom manifestacije pod nazivom Crveni karanfil koja se za sve maturante sarajevskih srednjih škola održavala u velikoj sali na Skenderiji, gdje su, uz vrhunski muzički program profesori i maturanti ostajali do sitnih sati, prvi put za istim stolom i čašom vina u ruci, što nas je činilo velikim u vlastitim očima. Nekoliko puta tokom duge noći izvođači su pjevali stihove Duška Trifunovića: “U život idu maturanti/na ispit izlazi škola/život je profesor ljut. Na vrata starog svijeta/kucaju srca mlada/da nađu sebi put”. Svi konstatujemo da je to bilo kao juče, dlanom o dlan… I onda je izbio rat. Neki od školskih drugova nisu bili na istoj strani, gledali su se preko nišana. Mnogi su iselili. Odlazilo se sa namjerom da se vrati. Većina, ipak, nikad nije. I neće. Razletjeli se u daljine, kao perje prosuto po olujnom vjetru sa tadašnjeg JAT-ovog nebodera. Neki se skrasili u zemljama koje, i pored dobre ocjene iz geografije, prije rata teško da bi pronašli i na globusu.

Juni je. Ponovo se okupljaju maturanti. Nema više bučnih proslava sa grlenim smijehom, samo tiha i sjetna obilježavanja. Uz neizbježno pitanje – koliko nas je ostalo? Neki nisu mogli doći jer su bolesni. Oni koji se okupe pričaju o unučadi, visini predstojeće skorašnje penzije i tabletama koje piju za visok šećer, pritisak i holesterol. O politici se ne priča. Žene se još pomalo prisjete nezaboravnih ljubavi “kao iz romana” i porede sa brakovima u kojima su. Kakvih ima, dobro je. One što se najviše smiju i najbolje izgledaju su, uglavnom, udovice. Tvrde da ima i sada udvarača, ali ne bi one više nikad u brak. Nikome ne polažu račune, a i porodična penzija je dostatna. Nečija su djeca uspješna, nečija nisu. Ovdašnji se raspituju kod kolega koje žive vani, kakve su šanse da pomognu njihovoj djeci da izađu iz ove “dobrine”. Pa, naši smo – obećavaju da će nastojati da pomognu i diže se čaša u to ime. Jedna boca vina dovoljna za troje. Sve se izokrenulo. Na prvim proslavama na jednog su išle dvije ili tri boce. Lažemo jedni druge da dobro izgledamo, da se dobro držimo, a u toalet se ide češće nego što je nekad bila dužina školskog časa. Violinista u restoranu sjetno svira “Kada moja mladost prođe/tama kad zavlada…” Bože, tu pjesmu je volio moj dedo kojeg nema već pedeset godina. Sjedio bi naveče, kada prođe vrelina, u svojoj avliji u Mostaru, a iz kuće bi, kroz otvoren prozor, sa radija stizao glas Zaima Imamovića. Kad završi, sa tugom u očima bi me pogledao i pucnuvši prstima tiho kazao: “Život ovako proleti. Vidjećeš”. Sada ta divna sevdalinka mene vraća u rano djetinjstvo i vlaži oči. Hvala Bogu, imam unuke. Hoću li i ja njima govoriti isto što je meni moj dedo?

Gledamo se i isto mislimo – stranci smo. Mi, koji smo godinama šutali loptu i igrali košarku, hvalili se u povjerenju jedni drugima prvim ljubavnim uspjesima, na časovima prepisivali jedni od drugih, išli na prva ljetovanja skupa u Zaostrog i Neum. Samo trećina nas je ostala ovdje. Oni vani imaju sigurnost normalne države, mi nemamo. Redovnu platu i penziju. Djeca, bez izuzetka, rade i imaju svoj krov nad glavom. Ne znaju šta je neuvezan radni staž, nemati socijalno osiguranje i čekati platu mjesecima, uz radno vrijeme od osam sati koje najčešće traje duže. Liječe se u bolnicama u kojima je standard klimatizirana dvokrevetna soba sa kupatilom i gdje ne moraju donositi svoju posteljinu, pidžamu i lijekove. Oko ponoći, jedan kolega koji živi u Australiji, već pomalo omamljen vinom, kaže: “Znam da je teško za povjerovat, ali probudim se ponekad noću i osjetim kako mi soba miriše na ćevape. To je toliko intenzivno, kao da je stvarno. Svake druge godine dođem da obiđem familiju, najedem se ćevapa i svih domaćih jela. Redovno konstatujem da sve gore živite i poželim peti dan da se vratim. Ne mogu. Povratna karta je na mjesec dana”.

Kome je bolje? Nama ovdje ili njima rasutim po svijetu. Da čovjek nema dušu, rekao bi – svakako njima. Ali i duša ima želje. A želje vuku… Život je profesor ljut. Život je, zaista, profesor ljut.

 

(oslobodjenje.ba)