Piše: Jusuf Trbić
Emina Hazurovića sam upoznao davno, davno, u doba dok gavran još nije bio pocrnio, kad su ljudi bili nasmijani, kad smo se družili svi sa svima, otvorenog srca, kad nije bilo zla ni mržnje i sunce je sijalo za svakoga podjednako. Bilo je to doba u kojem su se cijenili ljudi, poštenje, rad, sposobnost, a to su danas čudni, strani pojmovi, koje malo ko razumije. Današnjim generacijama to može izgledati nevjerovatno, ali tad nije bilo razlika među nama, niko nikog nije poprijeko gledao zato što se zove ovako ili onako, bili smo ponosni Jugosloveni, voljeli smo pjesmu, društvo i lijepu riječ i nismo žalili da damo sebe u društvenim aktivnostima, kako se to tad zvalo. A to je bio rad, često mukotrpan, u raznim organizacijama, od izviđača do sporta, pozorišta, folklornih družina, orkestara, radio-amatera, medija, svega i svačega. U tom vremenu radovali smo se da radimo besplatno, za sopstveno zadovoljstvo i za radost onih koji nas gledaju i slušaju, imali smo vremena da pomognemo jedni drugima kad zatreba, i da dijelimo isti, beskonačni i sunčani život, koji nam je izgledao kao nebeska duga bez kraja.
Takvo je to vrijeme bilo.
Emin Hazurović je bio tih, skroman momak, drug “do korica”, boem i lafčina, jedan od ljudi koje je samo tadašnje vrijeme moglo iznjedriti. Bio je fotograf i imao je radnju u Ugljeviku, najprije onom starom, koji je danas samo uspomena, a kasnije u novom, u zanatskom dijelu. Ali, bio je Bijeljinac od glave do pete. Još kao dječak angažovao se u čuvenom bijeljinskom Amaterskom pozorištu “Scena”, koje je decenijama bilo ukras i znamenje grada, i već tada su uočili njegov izuzetan glumački potencijal. Rođen 1953. godine, na “daskama koje život ztnače” zaigrao je već 1967-me, i to ga je, kao i mnoge druge, obilježilo za čitav život. U to vrijeme su profesionalni glumci, koji su došli iz Sarajeva, Besim i Irena Mulalić, oformili ozbiljan dječiji i omladinski ansambl, iz kojeg su talentovani glumci prelazili u “viši” rang. Nevjerovatno zvuči podatak da je Emin Hazurović igrao u preko hiljadu predstava. Hiljadu – hej! Tada je “Scena” bila veliko ime među amaterskim pozorištima, pa je ekipa išla po gradovima i selima širom Jugoslavije, i svuda je toplo pozdravljana. Posljednji put se na sceni pojavio u 90-tim godinama, malo prije kataklizme koja nas je pogodila, u predstavi “Mandragora”, ali već tad se vidjelo da je život otišao na jednu, a mi na drugu stranu.
Sjećam se predstave koja je na mene ostavila najdublji utisak. Bile su to “Prljave ruke” Žan Pol Sartra, režiser profesionalac, Kovač iz Šapca, igraju Slobodan Petrović, Osman Čorbić, Bogdan Gospić i, glavnu ulogu, Emin Hazurović. Predstava je dobila pregršt priznanja na festivalima, a Eminova glumačka izvedba je bila fascinantna. Ali, nije on bio samo glumac, režirao je desetak predstava, a jedna od njih je bila jubilarna, povodom 50-godišnjice postojanja “Scene” Bila je to tad popularna predstava “Narod ište smejalište”.
Zapamćen je i po dječijoj predstavi “Nevidljiva ptica”, koju je radio s bijeljinskom Muzičkom omladinom, a možda i više po nastupima u dramskim emsijama Radio-Bijeljine. Ja sam u to vrijeme bilo mlad novinar, i ništa mi nije bilo teško raditi, pa sam često organizovao snimanja s poznatim muzičarima i glumcima. Dođu tako Meho Hanušić, Salih Muratović Kasim Ibrišbegović, Moco Selimović, Enver Dušić, Jovanka Marković, Vito Šuševski, pa Kiso Karajčić, Macan Selimović, svako donese u džepu malo pića ili mezeta, pa se svira, pjeva i uživa. I snima, dakako, na radost slušalaca tada jedinog bijeljinskog javnog medija. Ili dođu Emin, Osman Čorbić, Bogdan Gospić, Huso Sviračević, Zoran Blagojević, pa napravimo dramski kolaž kakav se rijetko mogao čuti i na mnogo većim radio-stanicama. A sve šaleći se i uživajući u druženju.Tada sam, u šali, Emina nazvao “naivni slikar iz Ugljevika”.
A onda smo napravili tada kultnu humorističku emisiju “Okruglo ćoše”. Ja sam pisao tekstove i emisiju uređivao, a glumili su Amela Isabegović, Emir Joldić, Zoran Blagojević, Emin Hazurović, Mišo Zekić, Mersa Ramadanović, Duško Pavlović, Adil Korajac, Sead Mešanović i drugi. Emisija je emitovana subotom, a snimali smo je četvrtkom uveče, i to je bio pravi festival humora i radosti. Ništa slično nisam doživio ni prije, ni poslije toga. Šega, šala, zajebancija i muzika, sve se to prenosilo i na naše mnogobrojne slušaoce, i emisija je bila popularna daleko van granica opštine. Ekipa je onda samostalno napravila pozorišnu predstavu “Bijeljinska audicija” po uzoru na onu čuvenu sarajevsku, noćima se nije moglo naći slobodno mjesto u Domu omladine.
A onda je na sve nas pao mrak.
Emin je, kao i svi mi, morao bježati da spašava glavu. Od ljeta 1992. godine živi u Austriji, preturio je preko glave sve i svašta, igrao je i u jednom filmu o izbjeglicama, dugo se bavio humanitarnim radom i bio gradski koordinator za pitanja izbjeglica grada Kremsa. Nastupio je s monodramom na promociji moje knjige u Tuzli 2005. godine, lijepo je bilo naše gostovanje u Frankfurtu i Diseldorfu prije nekoliko godina. Uradio je mnogo. Ali, Bijeljina je i danas njegov san, njegova otvorena rana. Dođe ponekad u svoj rodni grad, posjedimo, šalimo se, ali ništa više nije kao što je nekad bilo. Kad ga vidim, kao da vidim nekog mog najrođenijeg, kao da brata vidim, jer on je slika vremena u kojem sam još bio živ. Kad se raziđemo, iza nas ostane sjećanje na ljepotu koja se više nikad ponoviti neće. I tuga koja će nas nadživjeti. A gdje god se okrenemo, iz daljine dolazi rijeka, mutna i krvava, koja će odnijeti i nas, i naša sjećanja u mrak iz kojeg se ništa ne vraća.
