Zločin i kazna

3

Sud u Hagu će u četvrtak, 24. Marta 2016. godine, izreći presudu bivšem predsjedniku Republike Srpske i vrhovnom komandantu njenih oružanih snaga Radovanu Karadžiću. Ja se u ovom komentaru neću baviti time kakve će ova presuda imati političke posljedice, jer o tome će pisti sve dnevne novine, već ću iz svog ugla podvući smisao kazne u svijetu za počinjeni zločin, suočenja počinitelja sa kaznom. Koliko god to bio individualni čin, on, prije svega, nosi šire poruke i ima šire značenje. Za mene je najbitnije da će svrha i poruka kazne biti u sljedećem: zlo kao individualni čin je pravno i ljudski nedopustivo i kažnjivo, a zlo kao kolektivistički usvojena politička ideja za račun velikodržavnih ekspanzija je pogubno ne samo za drugoga, nego i izvršioca te ideje.

Piše: Ismet Muratspahić

Sučavanje jednog najvišeg zvaničnika, predstavnika bh Srba sa konkretnom odgovornošću za zlodjela počinjena u BiH tokom perioda 1992. – 1995. nikako nije samo individualno suočavanje sa posljedicama za koje se tereti. Iako će se sud detaljno obrazlagati njegovu odgovornost i izreći mu određenu kaznu, taj čin međunarodnog suočavanja sa zlodjelima mogao bi značiti još nešto bitno: potencijalno on nosi mogućnost jednog važnog koraka za jednu novu Srbiju, koji bi vodio društvenom ozdravljenju na Balkanu, počevši od Srbije. Iako su zlodjela za koja se Karadžić tereti najsličnija onima iz nacističko-fašističkog dosjea Drugog svjetskog rata, njihovo javno predočavanje pred Tribunalom u Hagu, a što su mnogi u BiH i sami preživjeli i još se traumatično sjećaju, u jednom od dužih sudskih sudskih procesa, koji traje nepunih osam godina, od dana hapšenja 21. jula 2007., sudski epilog i presuda mogli bi nagovijestiti prekretnicu i kraj ratovima na ovom trusnom i nemirnom području. Srbija se može suočiti i dobro vidjeti u ogledalu, licem u lice, sama sa sobom, sa onim što je počinila u BiH, prije svega Bošnjacima, ali i Hrvatima i na kraju sama sebi. Sadašnja politika, koja još dobrim dijelom baštini miloševićevske ideje, sigurno to neće učiniti, ali se ovim stvaraju pretpostavke za neke nove korake u budućoj Srbiji. Bez obzira što sadašnja Srbija ni ovog puta neće vidjeti svoj odraz u ogledalu, svoje lice devedesetih XX vijeka, za sav svijet, koji još uvijek vjeruje u rješavanje stvari pravom, biće to još jedna istinska slika Srbije iz Miloševićevog perioda.

Karadžić je poslije Miloševića političar najvišeg ranga kome se sudi za zločine koja su pratila raspad Jugoslavije tokom 1990-ih. Zašto je ova presuda bitna za Srbiju ako je Karadžić državljanin Bosne i Hercegovine.!? Iz najjednostavnijeg razloga, zato što ne bi bilo ni zločinca Karadžića ni agresije na BiH da nije bilo uvoza zločina iz Srbije, da nije bilo ekspanzionističke ideje kako je BiH srpska. Sami Srbi iz BiH nikada ne bi bili u stanju počiniti genocid i toliku količinu zla. Ako to Srbija i ne prizna odmah, za svijet će to biti istinska slika Srbije Miloševićevog perioda. Karadžić je bio samo ekspozitura takve jedne Srbije. Na tom putu suočenja sa istinom tog perioda nikakav ruski veto u UN-u ne može poreći genocid, niti spriječiti istinu o zločinu u BiH. Srbija prihvatanje presude, na takav način, nikako ne mora shvatiti kao kaznu, već kao mogućnost da se odrekne Miloševićeve politike. U takvom prihvatanju presude Karadžiću, bio bi to i svojevrstan otklon od zločina i raskid sa takvom praksom i korak za pobjedu neke nove Srbije, koja bi time prihvatila i mogućnost za neku novu reintegraciju ovih prostora.

Priznati se mora, zločini samo umnožavaju groblja i njima se obesmišljava svaka mogućnost etike i bilo kakvog dogovora. Traženje izgovora za njegovim stalnim ponavljanjem i multipliciranjem dugoročna je prepreka za davanje šanse životu na ovim prostorima. Prihvatanje nacionalizma kao vrhovne vrijednosti i danas još pokazuje kako je on sposoban samo za protjeravanje i raseljavanje, posebno mladosti.

Posljedice agresije Srbije na BiH su preko 105 000 poginulih od čega preko 65 posto Bošnjaka. Od ukupnog broja stradalih Bošnjaka 81 posto su civili i 19 posto vojnici. Iz BiH je protjerano ili izbjeglo i raseljeno po cijelom svijetu 2, 2 miliona izbjeglica, od čega opet najviše Bošnjaka. Od ukupnog broja poginulih civila najviše je stradalo u Podrinju u prvim danima agresije i u Sarajevu za vrijeme četverogodišnje opsade, što ukazuje na cilj agresije. Najveće stradanje Bošnjaka odvijalo se početkom agresije u masovnim egzekucijama pohvatanog civilnog stanovništva u logore. U agresiji su potpuno uništeni svi privredni potencijali, kao i brojne kulturne vrijednosti i infrastruktura. Dio BiH, koji se danas zove Republika srpska pretrpio je totalnu promjenu demografske strukture. Relativna većina srpskog stanovništva, nešto preko polovine, promijenjena je u preko osamdesetprocentnu srpsku. Sljedbenici i pobornici Miloševićevog režima danas brane takve “vrijednosti”.

serbia-3_1905617c

Kakva god bude izrečena kazna za učinjeno, ona neće biti adekvatna za satisfakciju zbog počinjenog zla. Kazna ne može poništiti zločin, ona ne može povratiti život mrtvima. Kazna ne može biti negacija i poništenje zločina, kao da ga nije bilo. Nikakva kazna ne može biti adekvatna za toliki zločin. Kada bi se kojim slučajem sudilo po pravnoj teoriji gdje bi važilo načelo “oko za oko, zub za zub”, odgovornost Karadžića za hiljade mrtvih, pravda za to mogla bi se postići kada bi zločinac imao hiljade života i kada bi za svaku žrtvu morao biti žrtvovan po jedan njegov život, kada bi morao patiti za svaku strepnju, kada bi morao odbolovati svaku nanesenu  bol…,  kako bi sama kazna bila negacija zločina, prema Kantu i Hegelu i kategoričkom imperativa apsolutne pravednosti. Prema drugim mišljenjima u teoriji prava svrha kazne je prevencija konkretnog počinitelja od budućih zlodjela ili odvraćanje svih građana od toga.

Iako sam pristalica pravne teorije svrhe kažnjavanja radi sprečavanja budućih zlodjela i suzbijanja poticanja ratova, moram priznati da na svijetu nema suda koji može kažnjavati isključivo ideje, namjere, niske zločinačke pobude i iz toga nastale ideologije zločinstva, kakvih je bilo mnogo kroz povijest. Nema međunarodnog suda koji unaprijed može preventivno djelovati protiv ideologija, imati kontrolu nad onim kako se djeca truju kroz udžbenike, kako se njeguju diskriminirajuće ideje u školama, bogomoljama i političkim praksama pojedinih društava i etničkih grupa. Društveno ideološko zlo koje je poticano nekoliko stoljeća na Balkanu traži sasvim nove lijekove, mimo samo i isključivo pravnih. Srpska ideologija mita, nebeske posebnosti i specijalnosti neovozemaljskog naroda samo je jedna od prepreka ozdravljenju Balkana. Dok se svijet trudi da dadne kakvu-takvu satisfakciju za genocid u BiH u četničko-šumskoj svijesti odgovornima (konkretno Karadžiću) za takva zlodjela podižu se spomenici još za njihovog života.

Kolika god bude kazna Karadžiću, ona neće biti adekvatna počinjenom zločinu, ali njome treba biti svaki protivnik rata i zločina zadovoljan, jer to je ono što se može postići u dobijanju relativne pravde. Kaznom se neće moći vratiti mrtvi njihovim najmilijima, neće se vratiti ruke, noge i drugi dijelovi tijela invalidima, ponižavanima i silovanima ljudska čast i dostojanstvo, brisati strah paćenicima u logorima dok su čekali u redu za pogubljenje, niti tada narušena etička vrijednost i pravo na život. Presudu Karadžiću nikako ne doživljavam kao kaznu počiniocu zlodjela, već prije svega kao pravnu svrhu da je rat neisplativ, da ne treba voditi ratove, jer svi oni koji ih započinju i vode, svi su zajedno na gubitku. Presuda je ogledalo u kojem se ponajprije može dobro ogledati Srbija u svom jednom periodu zablude miloševićevskog ekspanzionističkog režima.

 

(tacno.net)