Zločini u ime zakona

163

Piše: Jusuf Trbić

Nedavno hapšenje grupe bivših policajaca iz Janje otvorilo je nanovo stare rane. Zbog čega je Bijeljina do sad skoro sasvim izostavljena u procesuiranju ratnih zločina – pitanje je na koje očekujemo odgovor. Jer, mnogi slučajevi su već odavno poznati i jasni, ali zločinci i dalje šetaju slobodno, nagrađeni za ono što su učinili, i to ne samo time što su slobodni ljudi, koji uživaju u onome što su opljačkali, već ih, čak i kad budu optuženi ( ako se to desi) čeka i dodatna nagrada : država im, iz budžeta, plaća advokate, dok žrtve sve svoje troškove, uključujući i advokatske usluge, moraju da plate iz svog džepa. Za one koji su optuženi u Hagu, Srbija i Republika Srpska takođe plaćaju troškove i pomažu im na razne načine, ali se njihovih žrtava niko nikada nije sjetio.

Bivši janjarski policajci, osumnjičeni za ratne zločine, živjeli su mirno, kao da su zločine počinili u ime zakona, pa su tako samo ispunjavali svoju dužnost. I ne samo to. Branislav Bane Trišić radio je kao inspektor OSA-e, državne policijske službe, Zoran Bogdanović je bio zaposlen u institucijama Brčko Distrikta, a Milan Mićo Đokić, bivši komandir policije u Janji, i Ljubiša Ikić živjeli su mirno pored srodnika onih koje su odvodili u smrt. U tom poslu, dakako, nisu bili jedini. Mnoge zločine počinili su bijeljinski i republički policajci, i bar neki od njih su morali odavno odgovarati za to. Ali nisu.

Krajem septembra navršile su se 23 godine od strašnog zločina nad članovima porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, kad su pripadnici specijalne policijske brigade RS-a, zvane “Pahuljice”, uz pomoć domaće policije, odveli iz kuća i na obali Drine pobili 22 civila, među njima i sedmoro djece i osam žena. O tom se zločinu sve zna već odavno. U knjizi “Majstori mraka” I dio, koja je izašla 2007. godine, naveo sam sve činjenice vezane za ovaj zločin i imena počinilaca. Ako to istražitelji i sudije nisu još pročitali, ponoviću nešto od toga.

Policijska jedinica “Pahuljice” bila je pod direktnom komandom ministra MUP-a RS-a Miće Stanišića i njegovog zamjernika Tome Kovača. Stanišić je u Hagu oslobođen optužbi za ovaj zločin. Ostaje Kovač. Pripadnici “Pahuljica”, na zadatku u Bijeljini, bili su : Peđa Bartula, zamjenik komandira jedinice Dušana Malovića, koji je u međuvremenu ubijen, Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Darko Arbinja Mento. Koliko se zna, većina njih živi u Han Pijesku. O zločinu bi morali znati : Drago Vuković, tadašnji šef DB-a, Goran Sarić Sara, Stevo Bokarić, Mile Škorić, pa tadašnji komandir bijeljinske policije Zoran Spasojević, dežurni policajci te noći Dragan Kanjčević i Zoran Novaković, pa Slobodan Andrić,  kao i Rodoljub Ivanović i Jovo Ljubojević (tadašnji komandir policije u selu Brodac i njegov zamjenik) i mnogi drugi. Zločin tih razmjera, u izvedbi policije, morao je biti naređen s najvišeg mjesta.

Sve se, dakle, zna, ali procesa još nema i ne zna se kad će ga ( i da li će) biti.

Policija je odvela u smrt Muhameda Sahačića, iz kuće u Ulici 7 sekretara SKOJ-a. Po Redžu Delića i njegove sinove došlo je policijsko vozilo. Policajac Nebojša Narandžić odveo je Redžu i sinove Sulejmana ( 1958.), Berzada ( 1961.) i Beriza ( 1964.), usred dana, pred ukućanima. Svi su ubijeni, odgovarao nije niko, čak ni Narandžić. Fadila Podruga je policija ubila u njegovoj vikendici, pred ženom. Niko se zbog toga nije ni počešao. Begu Bukvića su janjarski policajci odveli u policijsku stanicu, i on je bio prvi ubijeni Janjarac. Fadila Sinanovića je policija odvela usred dana iz kafane u centru Janje, a njegovi posmrtni ostaci su nađeni na groblju u Sremskoj Mitrovici. U junu 1992. godine policija je pokupila iz kuća i sa ulica 16 Bošnjaka, među kojima su bila i braća Sadik i Asmir Omerović, kao i Murat i Asim Merić. Nakon strašnog mučenja odvezeni su na obalu Drine, i zaklani, jedan po jedan, pa bačeni u vodu. Pukim slučajem jedan je preživio, i kasnije više puta dao iskaz istražiteljima. Rezultata nema.

U avgustu 1992. godine policija je iz dvorišta u Tombak mahali odvela Himzu Ferhatbegovića, Izeta Kastratija i Nusreta Brkića. Svi su ubijeni. U septembru je policija odvela Ahmu Golaćevića Lolu, a istog dana je mladi policajac Dragan Čobić Čombe odveo svoje vršnjake Faruka Bilalića i Mustafu Salkovića, što je u istrazi i priznao. Izjave su dali svi koji su tada radili u policiji, od načelnika MUP-a do dežurnog policajca, i niko ništa ne zna o tome. Uprkos silnom trudu roditelja da se sazna istina, pravosuđe još šuti. Dokle će?

Policija je odvela i Hajrudina Limanija i Mevka Halimija, i o tome se takođe šuti. Jusufa Terzića su policajci odveli iz kuće u Janji u avgustu 1993. godine, pa pozvali njegovu ženu da identifikuje leš. Ljekari su konstatovali da je ubijen, ali je Osnovno javno tužilaštvo u Bijeljini pismeno obavijestilo Jusufovu suprugu Rabiju da nema mjesta pokretanju krivičnog postupka. Obavijest je potpisala Nadežda Milošević, tužilac.

Salku Ljeskovicu iz Janje je odvela policija, a skončao je u logoru Boljevac u Srbiji. Bijeljinca Mensura Ajetovića odvela je policija od kuće usred dana, a ubijen je metkom u potiljak. U Janji je, nakon ubistva Ize i Suade Milkić, narod izašao na ulice, a policija je pucala po kućama, da ih ratsjera. Pucnjem iz policijskog kombija ubijena je Đulza Durgutović, stara 75 godina.

To su samo neki od slučajeva policijskih zločina za koje se zna. Policija je pomagala Vojkanu Đurkoviću i njegovoj ekipi u noćnim racijama i odvođenjima ljudi i pratila transporte ljudi na Majevicu, policija je vodila ljude u logor, policija je obezbjeđivala rušenje džamija, mnogo toga je učinila vrijedna bijeljinska policija u ratu, a o svemu tome se još šuti. Je li moguće da nema ništa zapisano u policijskim dokumentima i da se ne zna ko je tada komandovao i ko je kriv za sve to?

I koliko još godina i decenija treba da prođe da bi se tužilaštva u ovoj zemlji pozabavila zločinima koji su počinjeni u ime zakona i u policijskoj uniformi?