Jusuf Trbić za N1 o hapšenjima: Žrtve su bili najneviniji, čekalo se dugo na ovo
Jusuf Trbić, novinar i pisac, koji je napisao dvije knjige o ratnim zločinima u Bijeljini i Janji, za N1 je komentarisao današnja hapšenja SIPA-e koji su u Bijeljini i na Sokocu priveli sedmoricu osumnjičenih za ubistva 22 civila u mjestu Balatun kod Bijeljine, među kojima je i sedmero djece. Rekao je da je ta vijest o hapšenju odjeknula jutros Bijeljinom ističući da je riječ o najvećem pojedinačnom zločinu koji je počinjen.
Trbić, koji je i sam početkom rata pukim slučajem ostao živ, prisjetio se monstruoznog zločina koji se desio u Bijeljini kada su pripadnici specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske, poznate pod imenom Pahuljice, izveli su iz kuće sve civile koji su se tu zatekli, odveli ih na obalu Drine kod Balatuna i pobili. Riječ je o članovima porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo osam žena, od kojih četiri starijih od 60 godina i sedmero djece. Najmlađe dijete je imalo samo šest godina.
“Te Pahuljice su tih dana u Bijeljini harali i počinili i druge zločine i ta jedinica je bila pod komandom isključivo Miće Stanišića, ministra policije, njegovom zamjenika Tome Kovača i naravno Radovana Karadžića koji je bio na vrhu te piramide. Mićo Stanišić je u Hagu oslobođen za ovaj zločin, ostaje Tomo Kovač koji je svoje učešće u zločinu potvrdio jednim pismom, u to vrijeme tajnim. Naime, ovdašnji mediji i političari pokušali su da odgovornost za taj zločin prebace na četnike sjeveroistočne Bosne koji nisu u tome učestvovali, a onda su oni revoltirani opkolili kasarnu pa su po te ubice došla dva helikoptera i odvezla ih na Pale. Nakon toga su četnici natjerali Peru Simića, tadašnjeg direktora Radio Bijeljine, a sadašnjeg savjetnika Milorada Dodika da objavljuje saopćenje u kojem su oni otkrili detalje tog zločina i pozvali da se nađu počinioci. Nakon toga je Tomo Kovač uputio tajno pismo u kojem, naravno, osuđuje četnike što su to uradili navodeći jer to nije u interesu srpskog naroda”,
ispričao nam je na početku razgovora Trbić.
U tom periodu, u septembru 1992. godine, bio je u jednom trenutku zastao proces protjerivanja, nastavlja dalje Trbić, dodajući da se u tome možda krije odgovor na pitanje zbog čega su ubijeni ovi civili, koji su važili za najmirniji dio stanovništva.
“Ljudi su se zatvorili u kuće, krili i mislili da će to valjda nekako proći, a onda je naručen takav zločin koji je natjerao mnogo Bijeljinaca da se odmah u roku od nekoliko dana isele iz Bijeljine. Žrtve su bili najneviniji, poruka je bila jasna – ‘Šta čekate vi ostali, ako su djeca ovako prošla, jasno je šta će se dogoditi ostalima’. Zanimljivo je to da se o ovom zločinu skoro baš sve zna već godinama. Mi smo prije 15-tak godina objavili podatke o ovom zločinu, a u tome su učestvovali Dječija ambasada Međaši, advokat Duško Tomić i Preporod. Ti podaci se mogu naći i u mojoj knjizi ‘Majstori mraka’ koja je izašla 2007. godine sa imenima ljudi koji su u tome učestvovali”,
naglasio je.
Kako je kazao, od tog perioda do danas ništa nije učinjeno.
“Dakle, ako smo mi kao obični građani mogli doći do tih podataka, čudno je da Tužilaštvo nije, ali eto moram pozdraviti ovu akciju. To je prvo hapšenje ove vrste u Bijeljini u kojem je izvršeno mnogo zločina. Podsjetit ću zločine koje su izvršili Arkanovci 1992. godine, a za koje cijeli svijet zna zahvaljujući tome što se oni nisu krili. Viđeni su mnogi televizijski snimci, Ron Haviv (fotograf) je snimio svoje čuvene fotografije ovdje i po tome se mnogo toga znalo, ali iz nekog razloga protiv Arkanovaca i njegovih saveznika za te zločine nikada niko nije odgovarao ni ovdje ni u Srbiji. Ja se samo mogu nadati da je ovo početak i da će konačno bh. pravosuđe pronaći neki pravi put u svom djelovanju jer će inače umrijeti svjedoci i preživjele žrtve pa hapšenje neće ništa više značiti za 10 ili 20 godina”, kazao je Trbić.
Ispričao nam je i surovu stvarnost koju proživljavaju preživjele žrtve, ali i članovi porodica stradalih. Zločinci odgovorni za brojne zločine slobodno se šeću mnogim mjestima u kojima su oni počinjeni, a ulicama pored njih prolaze oni koji su nedavno ili još nisu ni ukopali kosti svojih najmilijih.
“Ne samo što ih moraju gledati na ulici, već s vremena na vrijeme moraju slušati kako oni pričaju da su oni pomagali, da su oni humanitarni radnici poput Vojkana Đurkovića iz Bijeljine koji je o tome govorio u medijima. Moraju slušati vrijeđanja. Lično sam mnogo puta napadan, čak i nedavno zato jer se zalažem za građansku državu i odmah su mi upućene poruke zbog čega tu živim itd. To je nešto na šta smo mi navikli, ali vjerujem da svako ko to sa strane čuje osjeti neku mučninu od svega toga. Mogu samo reći da se nadam da će pravosuđe nakon ovoga ipak naći neki pravi put, da će se koliko toliko reformisati, da će početi raditi svoj posao jer bez toga ćemo svi umrijeti, a saučesnici će ostati nekažnjeni”, naglasio je Trbić.
Kazao je da je mnogo ljudi učestvovali u ovim zločinima. Kako navodi, nisu direktno okrvarili ljude, ali su natjerani da bacaju leševe ili su kao policajci čuvali straže i slično. Shodno tome, smatra da će tako biti i dosta svjedoka o svemu tome što će koristiti ukoliko optužnica bude podignuta.
“Ne mogu da vjerujem da su svi oni ugasili savjest. Siguran sam da će barem neko od njih reći istinu, ako ništa drugo da olakša sebi. A što se tiče ostalih svjedoka, ja vjerujem da ih ima dovoljno da ovi ljudi budu osuđeni. Na kraju krajeva treba otići samo u harem Lipić u Bijeljini u kojem je poredano mezarje većine pa osjetiti tamo šta znači ostati bez toliko ljudi, žena, djece u samo jednoj noći”, poručio je Trbić.
Za monstruozno ubijanje bijeljinskih civila do danas niko nije odgovarao iako je istraga pokrenuta prije više od deset godina. Neposredno nakon zločina, Gradski odbor SDS-a je za ubistvo 22 nevinih žena, djece, muškaraca i staraca javno optužio pripadnike jedinice specijalne policije Duška Malovića za kojeg Tužilaštvo BiH tvrdi da je bio lična pratnja Miće Stanišića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova RS.
Tijela ubijenih su bačena u Drinu.
Ubijeni su Sarajlići: Admir i Alma (6 i 10 godina), njihova majka Amira (1955) i otac Osman (1956), njegov mlađi brat Senad (1967), njihov otac Izo (1931) i majka Rašida (1920), zatim Derviša (1956), Muharem (1952), njihova kćerka Selma (12 godina) i sin Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (1934) i njena sestra Najla Džafić (1931). Ubijeni su Sejmenovići: Jusuf (1949), njegova žena Izeta (1951) i djeca Edina (1973) i Edin (1079). Ubijeni su Malagići: Rašid (1947), njegova majka Haša (1926), žena Amira (1953) i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).
