Čudni su putevi pravde. Kad čine neviđene zločine, najveći zločinci nemaju obzira ni prema kome. A kad dođu pred sud (ako dođu), njihova ljudska prava moraju da se poštuju. Pa ih, nakon izdržane kazne, njihovi simpatizeri čak dočekuju kao heroje, trošeći na svečani doček pare svih poreznih obveznika, među njima i žrtava tih dželata. Ne znam da li će se to dogoditi i u slučaju strašnog zločinca rodom iz Bijeljine, Gorana Jelisića Adolfa, koji će, kako stvari sad stoje, uskoro biti na slobodi. On je izdržavao kaznu od 40 godina zatvora u Italiji, ali je Sud, zbog blagih propisa u toj zemlji, odlučio da Jelisića vrati u zatvorsku jedinicu u Hagu i da traži zemlju u kojoj će on nastaviti da robija. Prema pravilima Suda, može biti oslobođen (ali ne mora) nakon odslužene dvije trećine kazne, što se dogodilo u septembru 2024. godine.
Inače, Goran Jelisić, zvani «Srpski Adolf» (nadimak je dao sam sebi) uhapšen je 22. januara 1998. godine. Na suđenju je priznao neke od zločina izvršenih maja 1992. godine u logoru Luka u Brčkom, a osuđen je na 40 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata. U presudi je naglašeno da su ti zločini izvršeni pod posebno otežavajućim okolnostima, a Pretresno vijeće je naglasilo «odvratnu, zvjersku i sadističku prirodu Jelisićevog ponašanja.» Po optužnici, tokom maja 1992. godine, Jelisić je postavljen za komandanta logora „Luka“ u blizini Brčkog, koji je postojao između maja i jula 1992.
Jelisić je optužen da je skoro svakog dana u periodu dok je bio u logoru „Luka“ ulazio u glavni hangar logora u kojem je čuvana većina zatvorenika i birao koga će ispitivati, obično praćen stražarima. Tokom ispitivanja, Jelisić bi ih tukao, pucao u njih i ubijao ih. Pucao je u glavu ili u leđa, sa male udaljenosti, a tijela su kasnije uklanjana na različite načine, a drugi zatvorenici su morali odnositi tijela i bacati ih u Savu ili u neku od masovnih grobnica izvan Brčkog. Pored tvrdnje da je lično ubio veliki broj nepoznatih lica muslimanske nacionalnosti, u optužnici su navedena i brojna konkretna imena čiju je smrt Jelisić direktno prouzrokovao.
Sjećam se razgovora sa njemačkim i haškim istražiteljima u vrijeme prije Jelisićevog hapšenja. Kad god je pomenuto njegovo ime, reakcija je bila ista: on je zvijer. Već se sve znalo o tom neuglednom bijeljinskom kriminalcu koji je, voljom srpskih vlasti, postao neprikosnoveni gospodar života i smrti u strašnom koncentracionom logoru Luka u Brčkom. Grozote vezane za njegovo ime ne mogu se prepričati. Za njega se čulo prvih dana maja 1992. godine, kada je, kao sumanut, jurio ulicama Brčkom, u policijskoj uniformi, i pucao na svakog Bošnjaka koga bi ugledao. Serija fotografija na kojima on sustiže na ulici bošnjačkog civila i ubija ga pucnjem u potiljak obišla je svijet (kasnije smo saznali da mu je za ubistvo platio jedan beogradski fotograf, da bi napravio upečatljivu sliku). Tog istog dana upao je u džamiju i pucao u grupu ljudi, pa nastavio ludački pohod, sve dok ga neko iz vojske nije zaustavio. Ali, ti «podvizi» nisu prošli nezapaženo, pa su ga srpske vlasti postavile, ni manje ni više, već za komandanta koncentracionog logora. Logore je, kao što se zna, osnovala JNA, a ludaci poput Jelisića bili su odlični izvršitelji planova o eliminaciji bošnjačkog stanovništva. Teško je i zamisliti šta je sve Jelisić radio u logoru. Sadistička, neljudska premlaćivanja, mučenja, silovanja i ubijanja bili su svakodnevni ritual, a on sam bio je glavni egzekutor. Uz njega su bili i njegova vjerenica Monika, njen brat Kosta Simeunović, Ranko Češić i drugi, «istakli» su se i brojni Semberci, a posebno ugljevički četnici, koji su često dolazili u logor da se iživljavaju nad bespomoćnim ljudima.
Te ljude su kupili po kućama, i svako ko bi bio doveden u logor prošao bi odmah strašnu torturu. A najgore je tek stizalo. Izvodili su ih i ubijali svake noći. Činio je to ko god je htio. Klali ih žicom, pored otvorenog šahta. Pijani, pucali su u grupe logoraša, iz zabave. Sjekli razbijenim pivskim flašama, što je bila specijalnost mlade Monike. Pričao mi je jedan poznati brčanski trgovac : « Doveli su jednog Hrvata, svi smo ga znali, odsječenih ušiju i nosa. Bio je sav krvav, Jelisić je pitao ko će od nas da ga ubije. Premrli smo od straha. Na kraju se smilovao jedan njegov pratilac i ubio čovjeka nožem.» Jelisić je javno govorio da je postavio sebi cilj da ubije najmanje 200 muslimana. Kažu da je tu brojku uveliko premašio.
Pričala mi je žena, koju su silovali i mučili u logoru: « Svakodnevno su nas silovali, ko god je htio. Morale smo ih služiti, potpuno gole, i svako je mogao da nam radi šta god želi. U kućici pored Save svako veče bi sjeli Jelisić i društvo, da piju, dovodili su im logoraše da ih tuku palicama, lancima, šipkama. Kad se umore, sjede i gledaju, a stražari tuku. Svi se vesele, a Monika se smije glasno, neljudski, i taj smijeh odjekuje iznad vode. Ti mučenici se više nisu vraćali u hangare. Pobijeni su.»
Jednom je Jelisić postrojio logoraše i istresao pred njih punu vreću odsječenih muških polnih organa. «Ovako ćete i vi proći», zaprijetio im je.
Strahote u Luci su bile takve, da se to, jednostavno, nije moglo sakriti. Kad je logor zatvoren, Jelisić više nije bio potreban, pa su ga poslali na front. Već prvog dana je, u strahu, ispucao nasumice čitav redenik na položaje Armije BiH, bez ikakvog povoda, pa je izazvao odgovor s druge strane, što je uzbunilo i srpske vojnike. A kad je drugi put pozvan da ide na front, pucao je sam sebi u stopalo, samo da ne ide tamo gdje se gine. Nakon rata je organizovao borbe pasa, da uživa u krvavim igrama.
U Hagu je priznao sve, čak i ono što ga nisu pitali, pa je tako izbjegao doživotnu robiju. Uskoro ćemo vjerovatno i njega vidjeti na slobodi. Neće ga dočekati muzika i slavlje, jer zvijeri poput njega ne trebaju više nikome. Ali će ostati gorko pitanje: zar i takvi zločinci zaslužuju slobodu i prava koja danas, u sopstvenoj državi, nemamo ni mi, koji nikoga u životu nismo ni poprijeko pogledali?
