Zvono koje ne zvoni za sve

1. Uvod: Šutnja akademije u vremenu raspadanja značenja

Akademska zajednica Bosne i Hercegovine već decenijama ostaje nijema pred fenomenima koji ruše temelj društva – segregacijom obrazovanja, nacionalizacijom znanja, fetišizacijom prošlosti. Dok se mladi suočavaju s fragmentiranim istinama i podijeljenim geografijama, vi šutite – mirno, sistematski, i zapanjujuće samozadovoljno.

2. Dvije škole pod jednim krovom: Pedagogdija podjele

Travnik, Jajce, Mostar: zgrade sa dva ulaza, dva plana – i  nijednim susretom.

U Travniku je ograda dijelila dvorište Katoličkog školskog centra od bošnjačke gimnazije, obojena različitim bojama da označi kojoj strani pripada.

U Jajcu su djeca protestovala protiv pokušaja uvođenja još jedne „dvije škole pod jednim krovom“, jasno prepoznajući da se iza tog eufemizma krije nova podjela.

U Mostaru, u istoj zgradi Saobraćajne škole bošnjačka djeca ulaze ujutro, hrvatska poslijepodne. Nastava se odvija u različitim smjenama – u istoj školskoj zgradi, ali u paralelnim svjetovima.

Zvono koje poziva na početak nastave ne zvoni za sve. Ono je raspoređeno etnički, taktički, bešćutno. I to nije škola. To je arhitektura segregacije.

3. Topografija tišine: Gdje ste bili i gdje ste sada?

Gdje ste bili, akademici, kada su hodnici škola postali geopolitički koridori? Kada su satnice postale kartografski raspored umjesto pedagoški okvir? Kada je znanje zamijenjeno identitetom, a zajedničke učionice pretvorene u ritual razdvajanja?

Ali važnije je – GDJE STE SADA?

Imamo li pravo znati čime se trenutno bavite, koji zbornik pišete dok se škole dijele, koji simpozij pratite dok djeca odrastaju podijeljena? Kakvo intelektualno naslijeđe pripremate za generacije koje odavno ne znaju da li pripadaju – znanju, narodu… svijetu?

Da li su vaše titule zaštita od odgovornosti? Ne sumnjam da su vaši radovi tehnički savršeni, ali su društveno odsutni. Vaše karijere su uglavnom linearne, ali bez tragova javne savjesti. Obrazovanje je postalo mehanizam identitetskog učenja, a vi ste se pretvorili u administratore tog mehanizma, i vaša šutnja nije slučajna. A to je ono najopasnije: pasivnost koja ne dolazi iz neznanja, nego je stvar svjesnog izbora.

4. Globalni kontekst: Ko još ovako dijeli djecu?

U svijetu je ovakva praksa označena kao historijska sramota. U SAD-u sudskom presudom iz 1954. zabranjena je rasna segregacija u školama. U Njemačkoj učenici različitog etničkog porijekla dijele prostor, i program. U Južnoafričkoj Republici postaparthejdska pedagogija nastoji premostiti bivše podjele.

Bosna i Hercegovina ostaje izoliran primjer zemlje koja ne sanja zajednički prostor, nego ga dijeli prema identitetskoj logici.

I akademska zajednica Bosne i Hercegovine je potpisnik tog aranžmana.

5. Optužnica šutnje: Ornament bez misije

Nećemo se praviti da ste neutralni, jer obrazovanje nije prostor neutralnosti. Svako dijete uči da postoji drugi od kojeg se mora odvojiti – uči to jer ste vi to dozvolili. Svaki kurikulum koji slavi identitet ali ne poznaje drugost kreiran je uz vaše odobrenje. Svaka učionica koja ne postavlja pitanja jest vaša pedagogija. Vi ste ti koji ste institucionalizirali neizgovoreno. Vi ste ti koji ste znali i –  ostali nijemi.

Ovo pismo nije poziv da govorite – ono je optužnica za šutnju!

Vaša šutnja nije akademska, ona je izbor, ali ne izbor mudrosti, nego kalkulacije. Obrazovni sistem se urušava pred vašim očima, a vi mjerite koeficijente, bibliometrijske indekse, datume promocija. I dok djeca memoriraju historije bez zajedničkog jezika, vi upisujete godine staža – ali ne i godine savjesti. Etika znanja nije da se znanje čuva, nego da se dijeli, da se koristi za artikulaciju, za moralno buđenje. A VI STE TU MISIJU NAPUSTILI!

Ako ste akademici, onda ste savjest, a ne dekor. Ako niste, barem priznajte da ste odabrali prisustvo bez odgovornosti. U društvu u kojem se raspada smisao, vi ste odabrali da budete ornament. Patetično, zar ne?

6. Zaključak: Vrijeme je za govor

Ovo nije apel – ovo je optužnica!

Ako ste akademici – budite to!

Budite savjest, a ne dekor!

Budite prisutni, ne samo potpisnici!

Ako ste čekali pozivnicu, evo je:

Vrijeme je da postanete ono što pedagoška zajednica nikada nije imala

hrabrosti da bude – jasan, javni, beskompromisan govor savjesti.

Jer zvona i dalje zvone.

Ali više niko ne zna za koga.

(tacno.net)