Konačnim oblikom krvi nahrani
Ovu noć nezasitu
I svojim je okom napoji
Bez vida i bez glasa nikuda
prispio nisi
Tvoje tijelo u dnu vazduha
leži
I tone u modre jecaje zvijezda
U njihov tamni glas
To nebo bez lica
Taj obruč mraka
Što se u svoju sjenku ruši
U prostor toploga grijeha
U pustu baštu sjećanja
U baštu bola
Ozelenjela svjetlost u srce
kamena liježe
U tvoju tamnu kost
U trulo meso pjesme
U meso zvuka
Što te drugačije mjeri
Što te drugačije sluti
Jusuf Trbić
