Piše: Jusuf Trbić

Tutnji i grmi, provalilo se nebo iznad Bosne, ko u onaj strašni džehenemski vakat.  Kao i tad, junaci naših dana ponovo su Milošević i Tuđman, Karadžić i Mladić, Prlić i Praljak, ponovo se slave zločini i zločinci, a narod se zbija, svako u svoje stado, ko u zbjeg. Završne presude Haškog tribunala ogoljele su istinu koja se ne sviđa nekadašnjim i sadašnjim dželatima zemljice Bosne, pjena im udarila na usta, magla pala na oči, pa ne vide ni ono što se golim okom vidi i iz vasione. Sud UN-a u Hagu završio je rad i ostavio iza sebe neprocjenjivo blago – tone dokaznog materijala koji nedvosmisleno potvrđuje da su Srbija i Hrvatska, uz pomoć svojih bosanskih ekspozitura, sjekle i cijepale zemljicu Bosnu, komadale je i mrcvarile, da bi sebi pripojile njene dijelove, što u našoj balkanskoj istoriji nije ništa novo. U nekadašnjoj domovini Jugoslaviji govorilo se : Jebeš zemlju koja Bosne nema. Franjo i Slobo su to preinačili : Jebeš zemlju koja makar komad Bosne nema. Ali, predstava je završena, zavjesa je spuštena, i ostaje da se podmire računi. I ma koliko se i jedni i drugi trudili da istinu izvrnu, preinače, prefarbaju i dotjeraju po svojoj mjeri, onaj drugi, važniji sud niko više neće moći da izbjegne – sud istorije. O tome već svjedoče mediji, političari i istoričari širom svijeta, o tome govore knjige, filmovi i zapisi, to ulazi u memoriju čovječanstva i postaje dio identiteta ovdašnjih naroda, onako kako su holokaust i Aušvic, po riječima njemačkog predsjednika, postali dio identiteta njemačkog naroda.

Hoće li i ova opšta besramnost i nemoral postati dio naših identiteta? Ova potpuna ravnodušnost prema žrtvama, ova neosjetljivost prema patnjama drugih, ovo masovno okretanje glave od zločina koje su počinili “naši”? Nevjerovatna je praznoglavost i robovska poslušnost čovjeka s ovih prostora, koji bez kolebanja slijedi pogibeljni put etničkih i vjerskih lidera, kao što su svog slijepog vođu slijedili u Domanovićevoj priči. A potrebni su samo kašičica mozga i prstohvat etike da se sve shvati. Recimo, zar se svaki čovjek u Srbiji ne može upitati : ako je u Srebrenici počinjen strašan zločin, makar ga mi ne smatrali genocidom, ko je to učinio? Ko je pobio 13 hiljada Sarajlija, među njima i 1.601 dijete, ko je pod zemlju bacio 3.500 Prijedorčana? Ako nisu Mladić i Karadžić i njihova vojska i policija, ko jeste? Zar se svaki Hrvat ne može upitati: ako je u Ahmićima počinjen strašan zločin, ako je ubijan Mostar, ko  je to učinio? Ako nisu Dario Kordić i vođstvo Herceg Bosne, ko jeste? I zar se svaki Bošnjak ne može zapitati : ko je pobio građane Sarajeva i bacio ih u Kazane? Ako nije Caco, ko je? Ma kakav bio odgovor, jedno će svako znati : zločinci su zločinci, čiji god da su, i oni treba da odgovaraju za ono što su učinili. Zar je to tako teško razumjeti?

Sljedeći korak je jednostavniji. U svoje ime ja kažem : stidim se svakog zločina nad bespomoćnim ljudima kojeg je počinio pripadnik mog naroda. On to nije učinio u moje ime, ja se s tim ne slažem, i sramota me je zbog toga. Ako je želio pokazati hrabost i  patriotizam, što nije otišao na front? Zar treba da se ponosim zlikovcem koji je ubijao djecu i progonio nevine, da se postovjećujem s njim i slavim ga kao heroja? Tada bih ja bio gori od njega. Drago mi je da se u brojnim reakcijama povodom presude Prliću i ostalima ni od jednog Bošnjaka nije čulo da su Hrvati, kao narod, krivi za zločine. Zbog čega se onda Dragan Čović i Plenković trude da krivicu svale na leđa svim Hrvatima, koliko god ih ima? Zbog čega Dodik poistovjećuje Ratka Mladića sa cijelim srpskim narodom? Zar su svi oni krivi, zar su svaki čovjek i svako dijete ogledalo zločina? I zar ni u jednom našem narodu nema pravih, svijetlih primjera ljudskosti i pameti, pa moramo slaviti baš one najgore i mahati njima kao zastavom?

“Veoma je teško razumjeti mentalitet onih za koje su ( general) Lazarević ili Kordić heroji”, kaže haški tužilac Serž Bramerc. “Časni vojnici ne napadaju civile, ne pale njihove kuće i zbog njih stotine hiljada ljudi ne bježi u strahu. Odgovorni politički zvaničnici ne planiraju napade s ciljem etničkog čišćenja nekog područja i ne izdaju naređenja za zatočenje civila u užasnim uslovima”.

Dokazi koje je prikupio Haški tribunal su tako obimni i precizni, da danas niko u svijetu ne dovodi u pitanje istinu o ratu protiv Bosne. Serž Bramerc kaže i ovo : “ U cijelom svijetu se uči o opsadi Sarajeva ili genocidu u Srebrenici, samo ne tamo gdje se to desilo”: A Milorad Dodik poručuje da se u školama u njegovom entitetu neće nikada učiti o Sarajevu ili Srebrenici. Zar misli da će nojevsko zabijanje glave u pijesak promijeniti tok istorije? Ali, ako Dodik i današnji političari vladaju šireći strah i mržnju i proizvodeći neprijatelje, jer jedino tako mogu opstati na vlasti, šta je sa običnim, normalnim i poštenim ljudima, koji dozvoljavaju da ih ti političari poistovjećuju sa zločincima, sa najgorima među njima? Zar iko može pristati na to da snosi krivicu za ono što su drugi učinili, zar ikome uzor može biti koljač i ubica djece, zar iko može biti ravnodušan pred strahotama kakve su se desile nama? I zar svako ne može jasno vidjeti dokle su sve nas dovele politike mržnje, sukoba i zločina?

Ovih dana svakodnevno čujemo staru priču : “ Ne priznajemo presude”! Šta to uopšte znači? Kako to neko ne priznaje presudu na koju se više ne može uticati? I koga se tiče hoće li neko na brdovitom Balkanu priznati ili ne priznati presudu suda UN-a? To je kao kad bih ja rekao da ne priznajem zakon gravitacije. Niko od njih ne kaže da nevini ljudi nisu pobijeni, da stotine hiljada nije protjerano iz svojih domova, da krv i suze nisu tekle potocima, ne, oni samo traže da im se prizna pravo da nekažnjeno čine i veličaju zločine. U ime naroda koji ide za njima zatvorenih očiju. A za tuđe žrtve nije ih briga. Njih tuđe rane ni malo ne bole, što bi rekao Vladislav Petković Dis.

Umjesto što bacaju benzin na stare vatre, naši politički lideri bi mogli učiniti nešto mnogo bolje. Da odu u Srebrenicu, u Ahmiće i na Kazane, i da tamo govore o presudama Haškog tribunala. Ne mora niko tražiti oproštaj, kao nekada Vili Brant, ne mora se čuti čak ni izvinjenje. Samo malo sažaljenja i malo poštovanja prema žrtvama. Neka malo razmisle o svemu, neka se dobro pripreme i skupe hrabrost da  se suoče sa istinom. Neka se održe mise i molitve za sve nevino ubijene, progonjene, mučene i ponižavane.  Neka se naši lideri  poklone tim žrtvama, biće to dovoljno od njih.

Hajde da govorimo o žrtvama, a da one koji su odgovorni za zločine, ma šta mislili o njima, prepustimo sudu istorije. Jer, ako to ne učinimo, to će značiti da danas, nakon svega što nam se dogodilo, mi sami pripremamo i svoju i tuđu djecu i unuke da ubijaju i budu ubijani zbog ludačkih ideja neodgovornih političara. Hoćemo li to, kao amanet, ostaviti budućim pokoljenjima?

Nebo može čekati, ali mi ne možemo. Jer, prolaze godine i odnose živote, i magla pada na nas i sve oko nas, magla zaborava, koja već sutra može izroditi novi džehenem na ovom komadiću zemaljske ljepote. A to nam više niko i nikada neće moći oprostiti.

Komentari