Piše: Jusuf Trbić

Eh, uspomene. Mi, koji smo zapamtili bolja vremena, osuđeni smo na to da se sjećamo. I da poredimo naše tadašnje živote s ovim današnjim jadom. Pogotovo uz praznike kao što je 1.maj. Već godinama slušamo kako je ono doba, Titovo, kako ga nazivaju, bilo loše, kako je to, u odnosu na ovu današnju slobodu, demokratiju i opšte bogatstvo bilo crni mrak, pa mnogima dođe da viknu : “Jebem ga ko upali svjetlo!”

Jer, ako uporedimo naš tadašnji život s onim što su imali ljudi u drugim zemljama, dobićemo sasvim drugačiju sliku. Jugosloveni su tada bili gospoda za mnoge Čehe, Poljake, Grke, o Rumunima da i ne govorimo, a ni Nijemci nam nisu bili daleko. Naš pasoš je bio najcjenjeniji, bili smo Amerika za sve istočne zemlje, bilo je posla i škole za sve. Kažu : to je zato što je Tito uzimao kredite. Zbilja? Najveći dug države Jugoslavije bio je jedanaest milijardi eura, a današnji dug bivših jugoslovenskih republika je više nego deset puta veći. A kako živimo, to valjda svi vidimo. I Albanija će za nas uskoro biti Zapad. U jednom velikom istraživanju u Hrvatskoj prije dvije-tri godine, upoređivano je šesnaest ekonomskih pokazatelja, srazmjerno, u bivšoj Jugoslaviji i sadašnjoj Hrvatskoj. I svih šesnaest je bilo u korist Jugoslavije. Čak je i Slovenija na nizbrdici, a ostali – na dnu.

Bijeljinci pamte fabrike i pogone koje je njihov grad nekad imao. Mnogi od njih zapošljavali su po dvije-tri hiljade radnika, te su plate podizale generacije mladih, gradile kuće, vodile porodice na ljetovanje. Proslava 1. maja bila je slika blagostanja u tadašnjim vremenima. Radnici su odvajali od svojih primanja, pa gradili nove pogone, građani su mjesnim samodoprinosom, gradili ceste, vodovod, zgrade, posao je, praktično, imao svako ko je htio i znao raditi, mnogi su otišli na Zapad, pa odatle slali pare. Mogao se školovati svako ko je bio za škole. Naši fakulteti su bilio cijenjeni. Ja sam studirao u Beogradu, kao i moja sestra, imao sam studentski kredit, i još baška stipendiju, kao dobar student. I studentski dom, naravno. I niko me u Beogradu nije mrko pogledao, nikome nije bilo važno ko sam i odakle sam. Tadašnja opšta bezbjednost bila je, za sadašnje prilike, nevjerovatna. Sjećam se da su mnogi od nas, kao učenici ili studenti, išli auto-stopom na more, mogli su leći na bilo koju livadu, a da im niko ni riječi ne kaže. Jedan policajac u Bijeljini držao je čitav kvart, lopovi su bili tako rijetki, da smo ih gledali kao čudo.

Eh, uspomene. Dakako, nije sve bilo kao u bajci, bio je to jednopartijski sistem koji je imao strogu kontrolu javnog mišljenja i djelovanja, ali to je bilo u skladu s tadašnjim vremenom i svijetom, pa u tome nisu zaostajale ni Evropa ni Amerika. I zar je današnja masovna kontrola građana, na koju je ukazao Edvard Snouden, nešto bolje od tadašnje kontrole? Kažu : u Titovo vrijeme nije bilo slobode mišljenja. Pa, kako su onda nastala tolika značajna književna i filmska djela, kako su radili toliki misleći ljudi, i zar je ovo današnje bezumlje bolje? Da bi neko uživao u slobodi mišljenja, treba prvo da ima mišljenje. A vidi nas! Mi imamo danas nekoliko jednopartijskih sistema, i isto toliko etnoreligijskih torova u kojima blejimo kao ovce, imamo bezumlje umjesto jednoumlja, opšti haos u svim oblastima, vladavinu primitivizma, lopovluka, neznanja i licemjerja, kreteni i lopovi se namnožili ko Kinezi, a na vrhu vlasti su najgori od nas. Titovi političari, čak i oni najvišeg ranga, umirali su kao puki siromasi, a ovi današnji za jedan mandat osiguraju i svoje čukununuke. Nekad je u svemu bilo reda, makar da se to nije svima dopadalo. Danas reda nema ni u čemu, i nikome nije dobro, osim bitangama koje su sve ovo i zakuhale. Da bi oni došli na vlast i napunili džepove, svi  smo mi morali propasti. Pogledajte samo kako su oteli fabrike koje su toliki radnici decenijama podizali, kako su ojadili zaposlene, i sve to uz nesebičnu pomoć kriminalaca na vlasti. Jašući na talasu etnonacionalizma, oni šire mržnju i strah, i na tome opstaju. Kako je moguće da smo mogli živjeti zajedno, bez ikakvih trzavica i bez traga nacionalizma, i to skoro pet decenija, kako je moguće da smo bili normalni, uspješni, vrijedni, pametni, kao malo ko u svijetu, a sad smo  najgori?  Pa, zar ništa nismo naučili iz tog vremena, zar ćemo beskonačno puštati primitivce da nas vuku na uzdi, kao marvu?

Mnogi danas krive međunarodnu zajednicu za sve što nam se desilo, što nije sasvim bez osnova. Ali, onda se moramo zapitati što baš mi napravismo pakao, a to nisu učinili ni Rusi, ni Česi, ni kavkaski narodi, niko. I šta bi s onom ponudom Evropske unije da joj se pridružimo, svi zajedno, da primimo pomoć, pa da se poslije razdvajamo, po redu i zakonu?  Tu su ponudu očevi velikosrpskog i velikohrvatskog fašizma glatko odbili, a narod ih podržao. Ceh su platili svi, a najviše Bošnjaci, protekle su rijeke krvi, strave i zločina, da bi se danas pravili ludima oni koji sve to i pokrenuli i napravili.  Niko nije kriv. Što je bilo, bilo je. Puj pike, ne važi.

Danas mnogi gledaju nas, koji se sjećamo ljepših vremena, kao da smo pali s Marksa. Ne jenjavaju etnički nacionalizam, mržnja, diskriminacija, malo ko hoće da misli o redu, radu i pravim vrijednostima, dok svi zajedno padamo sve brže u ponor, i pitanje je kad ćemo se i kako zaustaviti. Sve je okrenuto na glavu, i moral, i znanje, i kultura, i sve smo dalje od onog vremena, koje se, u poređenju s ovim što danas imamo, čini kao rajsko doba.     Pa ipak, dešavaju se i neke neočekivane stvari. Dojučeršanji radikal, vjerni Šešeljev sljedbenik,  dokazani nacionalista i žestoki antititoista, a danas prvi srbijanski Evropljanin Aleksandar Vučić, izjavio je nakon početka pregovora Srbije sa EU : “ Ovo je prilika koja će nam omogućiti da radimo jednako vredno kao u Titovo vreme.”

Možda, ipak, naš put u budućnost vodi predjelima kroz koje smo već prošli?

Komentari